Peljar za tumače
Dean Slavić

Ova je knjiga namijenjena prije svega studentima kroatistike te učiteljima i nastavnicima koji predaju hrvatski jezik i književnost. U čitateljsku zajednicu koju tekst otvara dobrodošli su, naravno, i svi oni koji su zainteresirani za umjetnost riječi i prijenos znanja o književnosti.

Prvih šest poglavlja na nekim mjestima sažeto tumače, a na nekima proširuju izabrane dijelove iz knjiga Dragutina Rosandića Metodika književnoga obrazovanja, Stjepka Težaka Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika te Vlade Pandžića Hrvatski roman u školi i Putovima školske recepcije književnosti.
Iduća poglavlja, uz nekoliko iznimaka, donose primjere metodičkih pristupa književnim djelima i tumačenja književnih teorija - neki su moji tematski srodni tekstovi dostupni u časopisima, no i oni su ovdje dopunjeni i izmijenjeni.

Dva posljednja poglavlja prikazuju osnovne misli iz Aristotelovih i Kvintilijanovih knjiga o retorici. Obje su knjige bliske nastavi i književnosti te će dobro doći svima koji poučavaju i odgajaju mlade.

Držim da postoje tri bitna dijela književnosti u nastavi: motivacija, interpretativno čitanje i interpretacija. Među njima je interpretacija uvjerljivo najvažnija i bez nje nije moguće poučavati književnost. Umijeće interpretacije ne mogu nadomjestiti ni nova pomagala, ni prikladne metode, ni vještina samoga nastupa. Da bi dobro tumačio književno djelo, nastavnik treba voljeti književnost i imati bogato čitateljsko iskustvo. Kao interpretator nastavnik mora imati sposobnost uživljavanja u djelo i nadarenost za uvid u uzročno-posljedične odnose njegovih dijelova. Tumač književnoga teksta mora poznavati kritiku o njemu i tehnike usporedbe s drugim tekstovima. Uvid u silnice životopisa i društva koje su utjecale na umjetninu, te povratan utjecaj na društvo, također je nužan. Konačno, sve što je o djelu naučio, interpretator treba znati na jasan način prenijeti drugima. U ovoj je knjizi stoga naglasak stavljen na interpretacije pojedinih književnih umjetnina.

U izboru tumačenih tekstova pridržavao sam se dvaju načela: prvo je njihova umjetnička vrijednost, a drugo zastupljenost u programima za osnovne ili srednje škole. Naime, nastava književnosti treba biti i nastava dobra ukusa.

Odrednice se mogu izgubiti pod teretom politike, prijateljstva ili neprijateljstva te oslonca na prijašnje prosudbe.

U izabranim tekstovima istaknute su i dobre i loše strane, a tumačeno je i djelo koje u nekim svojim segmentima prekoračuje granice dobra ukusa, iako postavlja različite i zanimljive upite.
Držim da metodika treba služiti književnomu djelu, a ne književno djelo metodici. Obje ove vrijednosti služe tradiciji, u ovom slučaju predaji koja obuhvaća hrvatsku književnost i književnost Zapada od njezinih početaka. Eliot nas je učio da je ova predaja bitnija od svakoga pojedinca jer izgrađuje učenika i učitelja, studenta i profesora. Bez njih ne bi bilo ni predaje kakvu poznajemo.