Iz magareće klupe
Daniel Pennac

Nema šanse da uspijem zaspati Sad sam ja u napasti da se priklonim apokaliptičnom pesimizmu. S jedne strane sustavno siromašenje, s druge strane sveopći teror i divljaštvo. I jedni i drugi gube svaki osjećaj za stvarnost: bogatuni posežu za burzovnim apstrakcijama, izopćeni za videopokoljima; veliki dioničari pretvaraju nezaposlenoga u ideju nezaposlenoga, sitne protuhe pretvaraju žrtvu u sliku žrtve. U svakom slučaju čovjek od krvi, mesa i uma iščezava. A mediji orkestriraju tu krvavu operu u kojoj nam komentatori daju do znanja da bi svi klinci s periferije kad-tad mogli krstariti ulicama i kokati svoje bližnje, koji su se sveli na sliku svojih bližnjih. Gdje je u svemu tome mjesto obrazovanju? Školi? Kulturi? Knjizi? Razumu? Jeziku? Kakvog smisla ima da sutra odem u tu opću i tehnološku srednju školu ako su učenici s kojima se sastajem po svoj prilici proveli noć u utrobi ove televizije?