Dovoljno smo odrasli da znamo da kad nas netko pita što mislimo o nekome o kome ne mislimo bogzna što i čije su nam kvalitete zapravo nevidljive, a nije nam učinio ništa, u izostanku opisa njegovih kvaliteta, a u suglasju s moralnim zakonom u nama i onim nebom od zvijezda koje nas umije natkriliti, kažemo: on je dobar čovjek.
Zadovoljni što smo izmakli zahtjevima opisa i definicija, donošenja sudova koji bi, da smo ih izrekli, trebali opravdati nas same formulom koja je pred nama: rekavši da je x dobar i mi smo ostali dobri. I pritom smo, poput one Aristotelove sablasti koja nam je zapucala prvi i početni vritnjak: ostali nepokrenuti.
Ne jednom, na koricama knjiga o kojima, ako upregnemo zrno soli, razuma i srk ukusa, pristojni ljudi zapravo nemaju što reći, čitamo fraze praznine kao što je da nečija poezija "hvata odbljeske svjetla s punim razumijevanjem njegove ljepote, snage i atmosferične kvalitete..." ili pak da je autor "izbrušenog medijskog senzibiliteta koji stvara efektno kompleksne formalne, jezične i semantičke transformacijske mehanizme na potezu mediji-tekst-zbilja".
Kad se tomu pridoda primjedba kako je knjiga koju, pri čitanju njezinih kvalifikacija još nisam bio razlistao "rukopis svježine, energije estetskog stvaralaštva, motivske slobodarske vizije u najduhovnijem i to dakle najizravnijem smislu obraćanja..." nije pretjerano reći da sam se nemalo začudio lupnut pitanjem: što to vrsne pisce i intelektualce oba spola i roda navodi da tako uporno, s nakanom da o nečem nešto kažu, ne kažu baš ništa.
A kad sam knjigu "Pokopana tajna" Damira Radića otvorio i sam počeo čitati to na gotovo 100 stranica nakalemljeno pretenciozno, prazno Ništa, bilo mi je jasno s koliko su takta, odgoja i kolegijalne pažnje, gotovo terapeutski, njegovoj poetici prišli njegovi kolege kritičari i kolegice kritičarke.
Podijeljena u četiri ciklusa (Rasuto, Dokumentarni filmovi (Kodak), This sporting life i Pokopana tajna) ova je knjiga nemušti pastiš "medija", rodova, vrsta, žanrova, postupaka, autora i autorica, pisana toliko glasno pompozno da se čitatelj pita radi li se o nekoj urnebesnoj parodiji učinak koje bi trebao demontirati svaku buduću nakanu da se napiše pjesma, radi li se o karminama smislu poezije, ili o štreberskom prenemaganju: vidi koliko sam ja toga pročitao, poslušao, pogledao, opipao...
Jer, kako ozbiljno shvatiti kriptospomenarske cajke u kojima je "smrt nadnica za grijeh", smišljane tamo gdje "pijetli bude zoru", a "onda tišina", krcata junacima kojima "iz očiju sijeva odlučnost", koji, kad im pjesnik smjesti da im u pjesmi zagusti odmah "zažele da nestanu..."
Pravednici među narodnjacima reći će kako nisam fer i kako stvari čupam iz konteksta. I bili bi u pravu da to ne radim u kontekstu čupanja konteksata ala Radić koji nam, u nekom valjda petom ciklusu nabraja uzore i originalne vlasnike njegove palimpsestne estetike intermedijalne citatnosti (evo, znam i ja ne reći ništa).
Pa kaže kako je Pokopana tajna završni dio intertekstualne i transmedijalne trilogije (opa! Op.a.)... Pa kaže: Wenders, Cassavetes, Cave, Reed, Cohen, Scorcese... sve do samih Berrya i Hauffa.
Pa se čovjek pita, je li bolje umjesto sekndhend nemuštih skribentskih i netalentiranih kopija, čitati dobre originale pa makar se to zbivalo i po cijenu izostanka intertekstualne transmedijalnosti.
Damir Radić: "Pokopana tajna"
Vuković & Runjić, 2010.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )
