Smetlar
Damir Miloš

Sjedim s vremenom. Vrijeme je u podzemnoj neprepoznatljivo. Sam sam sebi dosadan. Nema Sunca. Ne snalazim se. Poput šume. Šuma je u meni oduvijek izazivala strah, paniku. Djed se sakrio, ostavljajući me samog. Zvao sam ga, preklinjao, ali on nije shvaćao koliko se bojim. Hlače mokračne. Djed se oglasio brundanjem medvjeda. Trčim, sudarajući se sa stablima, ogreben granjem, ne prepoznajući dozivanje djeda. Kad me sustigao, podigao, kandžama medvjeda, kako me razdiru, i strah, polako, s krvlju, nekamo nestaje...Plakao sam krv. I djed je plako, moleći me za oprost. Pogladim ga po sijedoj kosi. Mogu li vjerovati njegovim suzama?

U okviru svojega literarnoga koncepta koji se nikada nije dodvoravao najnižim pragovima jednoga požutjeloga, senzacionalističkoga književnoga ukusa, Miloš je napisao bar desetak sjajnih proznih knjiga od kojih valja spomenuti romane poput "Nabukodonozora" (svakako, jedan od ponajboljih romana devedesetih), briljantni i poetični "Otok snova", provokativnu "Klitostoru"... Ne treba nikako zaboraviti niti remek-djelo književnosti za djecu, roman "Bijeli klaun"(...)

U "Smetlaru" možemo već sada prepoznati roman kojim Miloš nimalo ne odstupa od svojih poetičkih načela ali ih, u ovoj “priči” o nestajanju kao temeljnoj motivsko-filozofskoj potki ovoga štiva, ponovno ispisuje na samo sa sobom usporediv način.
Delimir Rešicki