S puta mišljenja
Damir Barbarić

Ostane li početak u započetom, uđe li u međe postojanja i zastane u njima, nije više početak: ono biti postaje bićem. Stoga brani on sebi međe i granice, povlači se od započetog i time ostaje stoje: čisto započinjanje. U stalnom vraćanju u sebe, početak je sebe-uskraćenje, sebeprikrivanje, tajna. Njemu svojstveno ostajanje, postojanju najprotivnije, najčudnovatije je od svega: ostajanje kao stalno dolaženje.
Budući da dolaženje ostaje upravo kao dolaženje, ono je u sebi beskrajna, nedohvatljiva daljina: trenut oka u bljesku munje i pogleda, u bitnoj misli i u njome rođenoj riječi.
Rađanje se zbiva u trenutku, u onom čudesnom bezmjesnom i neshvatljivom prebačaju jedne suprotnosti u drugu, koji ne traje ni časa i za koji se nikada ne može reći da se 'upravo sad' zbiva. Trenutak rađanja i nije zapravo nikakvo vrijeme 'u kojemu' bi se nešto zbilo, trenutak je vrijeme kao to zbivanje samo, i to zbivanje iskrsavanja na svjetlo, štoviše rađanja samoga svjetla iz mraka, dana iz noći. Trenutak je bljesak. U njemu je vazda neočekivani, iznenadni prebačaj iz onoga nevidnog u javu, pojavu, vid i svjetlo.