Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika
Dalibor Brozović, Stjepan Babić, Stjepko Težak, Ivo Škarić

Ovaj prikaz svodi gramatiku na proučavanje gramatičkih morfema (isključujuči dakle iz razmatranja leksičke morfeme ili lekseme) i opis pravila prema kojima oni funkcioniraju u rečenici, pa tako gramatiku, svodeći ju na proučavanje fleksija, stavlja u opreku kako prema proučavanju glasovlja (fonetike i fonologije) tako i prema proučavanju leksika i tvorbe riječi (posebice derivacije). Autori knjiga u ovom nizu, pa tako i ove prve knjige, razborito su se odlučili za srednji put te u gramatici obrađuju sve dijelove jezika u kojima je strukturiranost građe već na prvi pogled jasna i neupitna pa u prvoj knjizi niza obrađuju glasove i oblike (fonetiku i fonologiju te morfologiju s morfonologijom) hrvatskoga književnoga jezika, u posebnim su pak knjigama obrađene tvorba riječi, sintaksa te akcentuacija. Upravo zato što nije riječ ni o normativnoj ni o školskoj gramatici, nego o znanstvenoj opisnoj, bilo je moguće da u jedinstvenom djelu autori pojedinih razdjela, u pojedinostima, imaju nešto različite pristupe istoj vrsti činjenica (jednostavno zato što ih osvjetljavaju s različitih gledišta) pa mjestimice predlažu i ponešto različita rješenja. Svaki od četvorice autora promatra određene činjenice iz vlastite, nešto drugačije perspektive, svatko je od njih, nužno, bliži ili naklonjeniji nešto drgačijoj teoretskoj podlozi i metodologiji; odatle stanovite
razlike i u nazivlju. No to u jezikoslovnoj znanosti i ne mora biti nedostatak nego poticaj za daljnja istraživanja.
Unatoč spomenutim neusklađenostima u nekim pojedinostima djelo ostavlja dojam jedinstvenosti i pouzdano je vrelo
znanstveno utemeljene informacije o gramatičkom ustroju hrvatskoga standardnoga jezika.