Stadelmann
Claudio Magris

Tatjana Šuput-Raponja, u programu predstave Splitskoga HNK:

Dva čovjeka živjela su jedan uz drugog, a u dvije potpuno različite stvarnosti; u istom prostoru doticala su se dva svijeta - koja se nisu prepoznavala. Između Goethea i Stadelmanna stajala je prepreka: ono što je za prvog bila prozirna koprena, za drugog je bila čelična ograda sa sedam brava. Goethe proučava i otkriva stvari, skida koprene, razgrće zastrto, pronalazi značenja, stvara smisao - postajući imanentan stvorenom. I ne drži svoja otkrića u posvećenom krugu, dobrohotno ih nudi Stadelmannu. A ovaj pruža ruke, uzima ih, ali mu neprocijenjivo blago curi kroz prste i pretvara se u bezvrijedni prah. Zašto, kako? Goethe je mislio i pisao o Faustu, a kraj sebe je imao anti-Fausta - raspršenog čovjeka bez vizija, kojemu je sve zastrto, ni junaka ni mučenika - koji nije imao ni Boga na tjemenu, ni Lucifera na ramenu. Samo se znao čuditi ljepoti i neobjašnjivosti stvari, a najviše nepojmljivom Goetheovom biću, prateći ga kao sjena, ne vidjevši gospodarevo nadahnuće iz svoje zemaljske vizure, nimalo svjestan da je pred njim nad-Faust, veliki meštar i mag, dobar i s vragom i s anđelima, izmiren sa svim suprotnostima svijeta, Donjeg i Gornjeg: Bog koji se spusti i uzleti kad poželi, čovjek koji uzleti i vrati se kad mu se prohtije.