Zaustaviti izumiranje jezika
Claude Hagége

U knjizi Zaustaviti izumiranje jezikâ Claude Hagege pronicavo i dokumentirano objašnjava sociokulturne i sociopolitičke razloge koji dovode do izumiranja jednoga jezika. Riječ je o iscrpnoj studiji vrsna jezikoslovca i zaljubljenika u jezike koji diže svoj glas protiv sveopće ravnodušnosti s kojom svjetska javnost promatra kako jezici izumiru. Nestajanje jezika treba promatrati kao težak gubitak za "jezični genom" ljudske vrste, odnosno za baštinu jezičnih gena koju čine svi živi i mrtvi jezici, od iskona do danas. Uza sve pesimistične prognoze, Hagege nudi moguće strategije za sprečavanje nestanka, odnosno za obnovu ugroženih jezika: jačanjem svijesti o identitetu, ostajanjem na vlastitom ognjištu, na vlastitoj zemlji, te obiteljskom i vjerskom kohezijom. Snažan učinak na očuvanje jezika imaju školstvo, proglašavanje jezika službenim, jačanje jezične svijesti u govornika, te djelovanje jezikoslovaca. Takve inicijative rezultirale su izvanrednim uspjehom na primjeru hebrejskoga, čijemu "uskrsnuću" i obnovi autor posvećuje čitavo poglavlje. Hrvatski se jezik nalazi na istaknutu mjestu u ovome djelu, on je samostalan jezik na temelju kriterija jezične svijesti govornika, odnosno načina na koji oni žive svoj jezik.
Claude Hagege (1936), vodeći francuski jezikoslovac, jedan od najznatnijih predstavnika suvremene jezikoslovne misli, poliglot, profesor je teorijskoga jezikoslovlja na znamenitome College de France. Temeljna su područja njegova znanstvenog interesa teorijska pitanja jezika i jezična tipologija. Nakon kapitalnoga djela La structure des langues (1982), u knjizi Lhomme de paroles (1985) na poseban način progovara o odnosu čovjeka i jezika. U djelu Le français et les siecles (1987) govori o povijesnoj dimenziji francuskoga i njegovoj važnosti u svijetu. 0 problemu dvojezičnosti piše u knjizi LEnfant aux deux langues (1996), dok jezičnu različitost Europe zagovara u djelu Le Souffle de la langue: voies et destins des parlers dEurope (1992).
Halte a la mondes langues (2000) djelo je u kojemu Hagege upozorava na činjenicu da je jezična raznolikost baština čovječanstva, te da njezino očuvanje predstavlja očuvanje i čitave civilizacije.