Pinokio
Carlo Collodi

,

Zvali su me Pinokio. Taj mi nadimak nadjenuše sestre koje su već naveliko poznavale likove iz školske lektire, a ja još nisam ni krenuo u školu i o njemu nisam ništa znao. Bio sam ravnodušan prema tom nadimku, iskreno, nije mi bilo baš drago da me tako zovu. Naslućivao sam da lik nije savršen, da nije bez mana, jer sestre su uvijek naglašavale moje mane: naivan, lakovjeran, nespretan, radoznao, neodgovoran, ah, bilo je toga i previše. Nije da nisam želio biti bolji, ali uvijek kao da je sve ispalo baš suprotno...
Kad sam krenuo u školu, netko je šapnuo učiteljici da me zovu Pinokio, a ona me samo pogledala i rekla: "Pinokio je dječak sa zlatnim srcem!" Te njezine riječi protumačio sam kao da nadimak i nije tako loš, štoviše, kao da se svidio učiteljici. Na velikom odmoru netko je od učenika iz razreda na ploči nacrtao okruglo lice s dugim šiljastim nosom i kraj toga napisao PINOKIO. Već sljedećeg dana otišao sam u knjižnicu i posudio knjigu "Pinokio". Želio sam saznati čiju sudbinu dijelim.