Ustavno uređenje europske Hrvatske
Branko Smerdel

Jedan od prvih međunarodnih seminara na kojima sam, prije skoro 40 godina, sudjelovao kao ambiciozan znanstveni novak, bavio se pitanjima razvoja političkih sustava “u vremenu ubrzanih društvenih promjena”. Ostale su mi u sjećanju dugačke učene rasprave o iskustvima i potencijalu korištenja ustavnog i općenito javnog prava, u svrhu usmjeravanja socijalnog razvoja. Tema je aktualna sve do danas, a otvaraju se i nova pitanja oko ustavnog razvoja Republike Hrvatske u okviru pravnog sustava Europske unije.
O problemu ubrzanih društvenih promjena raspravljali smo s nekim od najistaknutijih “imena” onoga vremena, u situaciji koju je, prema današnjim kriterijima, karakterizirala upravo učmala odsutnost stvarnih, a posebno ne “rapidnih”, promjena. Svijet je bio blokiran prividnom stabilnošću dvaju “vječnih” suprotstavljenih blokova, naoružanih toliko moćnim oružjima da njihova uporaba uopće nije dolazila u obzir, sve dok odluke o tome donose razborita ljudska bića. Hrvatska je bila zarobljena naizgled vječnom federalnom tvorevinom koju su podržavala oba suprotstavljena bloka. Patrimonijalni politički sustav, oslonjen na doživotnog Predsjednika, bio je uspješno maskiran najmodernijim dostignućima političke teorije onoga vremena i izazivao je golem interes u zapadnom svijetu. Promjene su zaista bile rapidne, ali su se uglavnom odvijale na papiru službenih novina.
Uslijedile su neočekivane i znanstveno nepredvidive promjene i razvitak se posljednjih desetljeća, nošen razvojem tehnologije, zaista eksponencijalno ubrzao u cijelom svijetu. Promjene koje je donio Hrvatskoj bez primjera su u tisućljetnoj povijesti. Promjene koje je donio na području prava odstupaju od svega što se moglo očekivati u spomenuto vrijeme naših rasprava, pa čak i više od onih koje su najavljivali rijetki koji su naslućivali revolucionarnu krizu zapadnjačkih pravnih sustava. Moglo bi se kazati kako ni jedan od postulata klasičnog ustavnog prava više ne vrijedi bez iznimke.
Uzmimo primjer postulata parlamentarne odgovornosti izvršne vlasti kao ustavnog temelja demokratske države. Političke stranke i financijski interesi učinili su taj postulat iluzijom koja zavodi svojim privlačnim obećanjima i time koristi zbiljskim nositeljima vlasti. Istina, nije to nikada baš tako funkcioniralo, ali ipak znači da vladajući moraju podnositi račune i obrazlagati svoje politike i svoje postupke. Međutim, gotovo svakodnevno nailazimo na ignoriranje svake odgovornosti od strane vladajućih. Promiče se uvjerenje kako se birače pita samo na izborima, a tako stečen mandat nema ograničenja.
Na području zaštite ljudskih sloboda i prava nalazimo iznimke, uz različita opravdanja. Uzmimo primjer, po mnogima apsolutnog prava na zaštitu od mučenja, surovog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Visoki sudovi vodećih država slobodnog svijeta bez iznimke pružaju zaštitu tome “apsolutnom” pravu. Pa ipak, vodeće države slobodnog svijeta spremne su naći načina da izbjegnu zabranu kada to zahtijevaju interesi obrane u ratu protiv terorizma. Kako u takvim prilikama podučavati Ustavno pravo, a ne upasti u zamke obvezatne apologije vlasti, s kojom smo i predugo živjeli, koja je definitivno zaslužna za potiskivanje znanosti ustavnog prava kao “nepraktične”, a Ustava kao pravnog akta nadređenog vladajućima kao formalizma? Kako izbjeći cinizam i potpuno negiranje značaja ustavnog prava u svijetu u kojem se bitno smanjuje prostor tajnog vladanja i koji se ubrzano mijenja rušeći stare ustavnopravne svetinje u svim pravnim disciplinama?
Najvažnije, kako današnjim studentima približiti ideju da ustavni dokumenti i dalje sadržavaju aktualna načela civilizacije. Ta nam načela valja sačuvati i u svijetu galopirajućih društvenih promjena. Ustav se ponovno potiskuje tumačenjem kako se radi o ideologiji, simbolici, lijepim obećanjima koja se ne mogu izravno primijeniti. Nije to ništa novo. Vladajući su uvijek bili skloni podrugivati se “ustavnim krasotama” koje, eto, nemaju veze za zbiljskim surovim svijetom koji nas okružuje. Narav politike nije se promijenila, kao što se ne mijenja ljudska priroda. Nadzor građanstva nad vladajućima, ljudska prava i slobode i vladavina prava oduvijek su bili predmetom borbe za pravo.
Knjiga je pokušaj odgovora na ta pitanja