Književna kritika o Slavku Mihaliću
Branimir Donat

Knjiga Književna kritika o Slavku Mihaliću predstavlja ga i kao rijetkoga hrvatskog pisca kojeg su na polustoljetnom književnom, introvertiranom putu pratile uglavnom usklične kritike. Iako ga se može svrstati u generaciju hladnoga rata šezdesetih, koja je iskazivala egzistencijalnu zabrinutost motivima straha, praznine, tjeskobe, iako je prvobitno pripadao i »Krugovima«, Mihalić je ocijenjen kao pisac koji nije nastavljao, nego je vlastitom poetikom možda i nesvjesno začeo model poratnoga hrvatskog pjesništva. Ako bi ga već trebalo razapeti između nekakvih stilova, moglo bi se reći da se on, nakon tada popularnih stihova Jure Kaštelana ili Vesne Parun koji sadrže »klasičnu ponesenost životom« (I. Frangeš), vratio svojom monotonom, skeptičnom poezijom kranjčevićevskom pesimizmu.