Književna kritika o Juri Kaštelanu
Branimir Donat

Minulo je više od desetljeća od smrti Jure Kaštelana. U krvavu nisku naše povijesti ugrađen je još jedan rat i slijedile su ga mnoge promjene. Čini mi se da se kroz to vrijeme i odnos prema pjesniku malo promijenio; recimo iskristalizirao iako još uvijek njegovo djelo nije u cjelosti dostupno i tiskano u nekakvoj, na solidnim istraživanjima utemeljenoj ediciji. Dakle, poznat je ali ne kroz sve što je napisao i objelodanio. Tiskana su mu sabrana djela u tri knjige i to samo ono što nam je već od ranije bilo dobro znano.
Ne preostaje nam no da i dalje Čekamo onaj dio djela koji je ostao izvan knjiga, a za to je potrebna radoznalost i strpljenje.
Očito, još uvijek traje pjesnikov boravak u književnom čistilištu u kojem se konačno u athanatoru suvremenosti počinju u opus uplitati kriteriji koji priznaju ne samo ono karakteristično, nego i ono što se ističe izvornošću i izvrsnošću. Put nacionalnim književnim čistilištem je vrlo zamršen, pretpostavlja mnogovrsna salda ne samo autorova djela nego i razdoblja kojemu pripada i koje je većim dijelom sam i oblikovao.
Međutim, i dalje je nepobitno daje Jure Kaštelan pjesnik Crvenog konja ali i autor Predgovora izložbi EXAT-a 51, a očito i jedan od formulatora manifesta (nepotpisanog teksta koji je stajao na ulazu u povijesnu izložbu otvorenu u Društvu arhitekata 1953) koja me se snažno dojmila.
Koli mudar toli oprezan, Jure Kaštelan znao je da ga kao provjerenog "konjica bez konjika" prijatelji smiju pa čak i moraju iskoristiti i u ulozi trojanskog konja kako bi se lakše svima proširio neophodan prostor slobode.
Braneći (i objašnjavajući) pojavu apstraktnog slikarstva u nas, varirao je pritom jednu od teza T. S. Eliota sljedećim riječima: "Slijediti i razvijati tradiciju znači savladati, biti protiv nje, razbijati je. To potvrđuje umjetnost i, još potpunije, tradicija sama. Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, otkrivati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno kako i kojim sredstvima. Nema pravila..."