Svrhe malih stvari
Branimir Bošnjak

Povijest je u Bošnjakovoj optici potrošeno tijelo ispisano pobjedničkom rukom, iskrižano i nadopisivano kasnijim intervencijama pa kao čuvar bivšega ili pak kurentno školsko sredstvo jedva može poslužiti. Logocentristički ustroj svijeta traži zgodno upakiranu predodžbu poduprijeti datumskim dokazima, premda su i datum i činjenica propitni i nesigurni; u školskom se sustavu ta zadaća obavlja rutinski, a trenutno se zadovoljstvo nalazi samo u notornoj učeničkoj ocjeni. Između ostaloga, prošlost se kao bliža ili dalja povijest otaljava na taj način iz apatije i velikog umora svijeta; ne postoji u velikoj rascjepkanosti svijeta objektivni duh, to je uostalom i nemoguće, a zamjenjuje ga ciljana politička korektnost jednako tako propitne radijacije.

Logocentristička ponuda povijesti nikoga posebno ne zanima, kao u općoj apatiji doduše i štošta drugo, pa se povijest trenutno jedino legitimira kao školska obaveza. Između čovjeka i povijesti, kaže autor, jest "rastava". Predmet rastave zapravo ne postoji, itd.

Svijet Sitnoga i neambiciozna ljubav za Malo jedini je dio tematskog registra koji Bošnjak cijeni i honorira ("jedino male stvari uzdižu do veličine", ili "kako sićušnost ima nade"). U području Sitnoga zasad kapital ne pronalazi veći interes pa je nužna instrumentalizacija izostala, a to ne jamči da svojim pipcima neće napasti i skromno polje pojedinčeve oaze Maloga. Možda je ta skromnost u sklonosti za svijet svakodnevlja i nehotice izazvana isključenjem iz legitimnog polja svjetskog Događaja, ali je legitimna kao ljubav za netransferiranu i zasad nikom zanimljivu vrijednost "malih stvari". Tome se priklanja i Branimir Bošnjak, klasik hrvatskog poetskog moderniteta.