Album vedrine
Boro Pavlović

Prosanjani portreti

Poezija je duh, a pjesnici duhovi zemlje - poeta je genius loci - veli Helada i Roma. Nama ne preostaje, dakle, ništa, nego da ispitamo i provjerimo još jedanput taj neumitni zakon... Pjesnik se iskazuje svojim zavičajem... Tko hoće da razumije pjesnika, mora poći u njegov zavičaj, kaže Goethe... U konačnom zbiru svojih vrednota našu književnost naime definira prije svega ljepota naše prirode, kao što ona na svoj način definira i ostale narode. I Gundulićeva "Dubravka i Reljkovićev "Satir" u svojim lirskim dijelovima i Vidrić u cjelini i nisu drugo do naš kraj u svojoj bitnoj istini... Most do zavičaja. Ne samo most do zavičaja. Most do srca. Prava poezija. Čista kao rosa, nedirnuta kao zvijezda, izrasla iz zemlje, patnje, boli i krvi, s rukama stabala, s očima Sunca...
Ima pjesama koje proizlaze iz drugih pjesama, tuđih pjesama. To su varijacije na tuđu poeziju, danas pretežno stranu. Ako im i varijant dade nešto od svoga daha, njihova je
sudbina redovito žalosna: istječući iz tuđeg izvora
utječu u strana mora, odnoseći samo naše rijeci. Ima pjesama koje su rezultat volje: to su one koje nam prenose nečije zapovijedi, makar to bile i društvene narudžbe - u njima je neminovno implicite dan i odnos narudžbe i poslužbe, dakle službe, A umjetnici nisu
sluge, nego stvaraoci...