D'Annunziev kod
Boris Perić

Čitava Rijeka bila je puna nekih meni neobičnih znakova. Na jednoj fasadi u središtu grada vidio sam reljef šišmiša. Je li to bilo upozorenje? Da se klonim mraka? Ili poziv da uđem u mračnu uličicu, odmah do reljefa? Nisam znao za što bih se odlučio. Na Crkvi sv. Vida vidio sam topovsku kuglu. Ispalili su je Englezi, s mora, kad su iz Rijeke tjerali Francuze. Je li to imalo kakve veze s Lavalom Nugentom? S bazilikom ispred njegova bajkovitog Mauzoleja? Je li me kugla trebala odvesti tamo? Na isti način Talijani su 1920. iz Rijeke istjerali D'Annunzia, to sam napokon i sanjao. Je li to bio znak? Neka veza, koja se na prvi pogled možda i ne vidi? Zašto mi Rijeka daje znakove, pitao sam se, pogledavajući prema konobarici, koja je za šankom prala čaše. Hoće li to Rijeka da ja uživam? Ali kako? Nije meni nikad bilo do osobitog užitka. Ako ćemo pravo, nisam vjerovao da užitak postoji, bar ne onakav, na kakav misle drugi kad upotrebljavaju tu riječ.