Još nam uvijek govore
Bonaventura Duda

Umirući u Rimu mladi brat Konstantin Ćiril bio je rekao Metodiju: »Brate, jednu smo brazdu orali i istu smo patnju patili. Došlo je vrijeme, i ja padam na lijehu, a brazda još nije doorana. Tko će završiti oranje, ako ga ti ne završiš?« Rijeć je, dakako, o brazdi koja će se orati dok je svijeta. Brate štioce, oranje je sad i na tebi.
Tako je u svoje vrijeme komentirao glasovit tekst legende naš nezaboravni Josip Turčinović.
I evo, četiri su se godine napunile otkako nas je on, zaoravši duboke brazde, napustio. A u međuvremenu »svidjelo se Bogu« k sebi pozvati još dvojicu s istih brazda -2. studenog 1992. Jerka Fućaka i 20. svibnja 1994. Vjekoslava Bajsića.
O četvrtoj obljetnici Josipove smrti želimo ih se spomenuti ovom malom knjižicom koju smo naslovili riječima JOŠ NAM UVIJEK GOVORE, nadahnjujući se riječima Pisma o Abelu koji »mrtav još uvijek govori« (Heb 11,4).
Sabrali smo stoga rukovet njihovih nagovora i propovijedi u kojima su nam ostavili u baštinu dio svoje misli, rekao bih i svoje svete strasti.
Josipova homiletska ostavština iz »Ranjenog Isusa« - snimljena s vrpce - još uvijek čeka postojana redaktora.
Nešto nara je ipak uspjelo već dosada u »Kani« izdati. A otkako je Ratko Vince u emisiji Hrvatskoga radija Refleksi i refleksije u rubrici Riječ i život počeo okupljati komentatore nedjeljnih evanđelja, u nekoliko su se navrata ondje javili Jerko Fućak (u siječnju 1991.) i Vjekoslav Bajsić (u rujnu 1991. i u travnju 1993.).