Sprega književnosti i prljavog rublja
Bojan Radašinović

,

Bojan Radašinović (Zagreb, 1975) dobio je prvu nagradu na Goranovu proljeću 2000. godine što je po poželjnom i u Hrvatskoj dobro znanom automatizmu rezultiralo izdanjem, od naslova do posljednjega stiha intrigantne, zbirke Sprega književnosti i prljavog rublja (SKUD, Ivan Goran Kovačić). Njegova poezija uklapa se u matricu hrvatskoga pjesništva oformljenu potkraj devedesetih, a uz Tatjanu Gromaču i Pintarića njegova je, po mom skromnom sudu, vrhunac. Riječ je o poeziji koja nastaje na fonu i u tonu svakodnevnog, prosječnog, socijalno čak uniženog subjekta. To je narativna poezija koja često, posebice kod Radašinovića, prozaistički i distancirano govori u i o trećem licu. Slaganjem slika i sekvenci iz najsvakodnevnijega života, bez ikakvih afekata i izvanrednosti uopće, daje izvanrednu i emotivnu sliku svijeta. Alkemija pretvorbe svakodnevnog u izvanredno dojmljiva je formula kojom se Radašinović spontano koristi, a time kao da iz te poezije proviruje i dublja humanistička nota, recimo demokratske emotivnosti, ako je uopće pristojno u sintagmi spariti politički pojam i emociju.