Noć upravo prije šuma
Bernard-Marie Koltés

,

"Skretao si na uglu ulice kad sam te vidio, na kiši, nije baš da kad kiša pada kosa i roba sjajno izgledaju, ali sam se ipak usudio, i sad kad smo tu, kad se ne želim pogledati, trebalo bi da se osušim, vratiti se tamo dolje da se uredim - barem kosu da se ne prehladim, a sišao sam malo prije da vidim može li se čovjek urediti, ali tamo dolje stacionirani su oni kreteni: sve vrijeme dok sušim kosu, ne miču se, stoje u gomili, vrebaju iza leđa, pa sam se - tek što sam se popisao - vratio gore, u mokroj robi, ostat ću tako, dok ne nađem neku sobu..." - tako počinje znameniti dramski monolog Noć upravo prije šuma (La Nuit juste avant lesforets, 1977) kultnog francuskog autora Bernard-Marie Koltesa: kao nedovršena rečenica što se isprekidano izvija, meandrira, skače i ponavlja se lomeći zakone sintakse koji se tek iznenada zazrcale u nekom neobičnom i neočekivanom obrisu, osporavajući tako moć logocentričnog mišljenja koje predstavlja sve ono protiv čega se glas u noći i na kiši buni. Nema nigdje ničega osim tog glasa i te duge rečenice, tog izraza stanja na izmaku daha i opijenosti, tog kretanja koje se na trenutak pokušava zaustaviti u nečemu čvrstom, stabilnom i suhom (soba kao povod svemu). Vrtoglavo i neprestano nižu se misli onako kako naviru, odvojene kratkim stankama (zarezima) vrte se i vraćaju: želja za drugim (neodređeni "ti" kojemu se glas obraća) i za zajedništvom (međunarodni sindikat) sudara se s krhotinama nedovršenih priča i asocijacija te prelazi na drugu krajnost prema totalnoj političkoj neodgovornosti (spremnost da se prihvati sve i bilo što samo zbog lijepe djevojke), grubom vrijeđanju i revanšizmu (želja da "mlati" starce i Arape). Naslage potisnutih osjećaja odjednom pucaju; u tom se gibanju gubi i lomi osobnost, sve curi i lijepi se kao kiša koja razobličuje predmete i lice pa sve vodi snažnom dojmu figure u grču koja se kao na slikama Francisa Bacona sva rastače i pretvara u vlastita usta.