Toma Akvinski:
Raspravljena pitanja O istini, pit. I, čl. 2: "Prirodna stvar, postavljena između dva uma (Božjeg i ljudskog), naziva se 'istinitom' po ujednačenosti s obama: naime, po ujednačenosti s Božjim umom naziva se istinitom ukoliko ispunjava ono za što ju je Božji um odredio...; a po ujednačenosti s (ljudskim) umom stvar se naziva istinitom ukoliko je po naravi sposobna o sebi proizvesti istinitu procjenu... Prvi pak pojam istine prvotnije se nalazi u stvari negoli onaj drugi, jer je prvotniji njezin odnos spram božanskog uma. Otuda, i kad ljudski um ne bi postojao, ipak bi se stvari još uvijek nazivale istinitima u odnosu na božanski um. Ali, kad bi se zamislilo da su oba uma uklonjena, a stvari bi, što je nemoguće, ostale, pojam istine ne bi ni na koji način ostao."
Isto, čl. 5:
"Božji se um od vječnosti ujednačio sa stvarima koje nisu od vječnosti, nego su nastale u vremenu, te se tako stvari, nastale u vremenu, mogu zvati od vječnosti istinitima vječnom istinom. Ako, dakle, uzmemo unutarnju istinu stvorenih stvari koju nalazimo u stvarima i stvorenom umu, onda istina nije vječna ni istina stvari ni istina iskaza, budući da same stvari ili um u kojima se te istine nalaze, nisu od vječnosti. Ako se pak uzme istina istinitih stvorenih stvari u smislu da se sve stvari nazivaju istinitima vanjskom mjerom, tj. prvom istinom, onda je istina svega, i istina stvari i istina iskaza i umova, vječna... Ta pak istina o svim stvarima može biti samo jedna."
Raspravljena pitanja O istini, pit. XXIV. čl. 1: "Čovjek, sudeći silom razuma o onom što treba uraditi, može također suditi o svojoj odluci, jer spoznaje narav svrhe i onoga što je usmjereno svrsi, te odnos i upravljenost jednoga spram drugoga; i zato je uzrok samog sebe ne samo s obzirom na kretanje nego također i s obzirom na prosuđivanje; i stoga mu pripada slobodna odluka ili, može se reći, slobodna prosudba o onom što treba raditi ili ne raditi."
Raspravljena pitanja O istini, pit. XXIV, čl. 11: "Eovjek u zemaljskom životu ne može biti tako okorio u zlu da ne bi mogao surađivati (s Božjom milošću) na svom oslobođenju, jer u razumu i volji uvijek nešto ostane na što se može osloniti. Naime, i strast se može oslabiti i suzbiti, i poroč-no stanje ne kvari dušu potpuno, i razum ne prianja tako tvrdokorno uz lažno da ne bi mogao od njega zbog suprotnog razloga odustati.."
Raspravljena pitanja O istini, pit. XXIV, čl. 14: "Ono dobro koje je razmjerno ljudskoj naravi može čovjek ostvariti snagom slobodne volje. Otuda sv. Augustin kaže da 'čovjek po slobodnoj volji može obrađivati polja, graditi kuće i mnoge druge dobre stvari', a sve to bez djelovanja milosti (Božje). Međutim, premda takva dobra čovjek može činiti bez posvetne milosti, ipak ih ne može činiti bez Boga, jer nijedna stvar ne može proizvesti naravnu djelatnost bez Božje sile, budući da drugotni uzrok djeluje samo silom prvog uzroka."
Raspravljena pitanja O zlu, pit. I, čl. 2: "Premda je čovjek već time što je čovjek vrijednost, ipak nije već time dobar čovjek, nego ga dobrim čini njegova vlastita krepost; krepost je, naime, ona koja čini dobrim onoga koji je posjeduje. A krepost je krajnji domet mogućnosti koju neka stvar u sebi ima. Iz toga je jasno kako se tek tada može kazati da je nešto dobro kada dosiže vlastito savršenstvo, npr. čovjek je dobar kada posjeduje savršenstvo čovjeka ."
///. kvodlibetum, pit. IV, čl. 1. (9): "Budući da onaj koji dobiva ovlast za učiteljsku stolicu dobiva samo prigodu priopćavati što ima, tražiti tu ovlast po sebi ne sadrži ništa sramotno; jer hvale je vrijedno priopćavati drugima znanje koje netko ima, a to je i čin ljubavi, prema onome iz Knjige Mudrosti (7,17): 'Ono što naučih bez primisli, to bez zavisti predajem'; i u Prvoj Petrovoj poslanici (4,10) se kaže: 'Jedni druge poslužujte - svatko prema primljenu daru'."
.jpg)
