Ratni dnevnici 1939-1945.
Astrid Lindgren

Godine 2013. u jednoj pletenoj košari za rublje u stanu Astrid Lindgren (1907-2002), jedne od najpoznatijih spisateljica za djecu u svijetu, autorice "Pipi Duge Čarape", pronađeno je 17 ispisanih bilježnica punih izrezanih članaka iz novina i pisama. Bili su to dnevnici koje je Astrid vodila od 1939. do 1945. godine.

Tada 32-godišnja majka dvoje djece ozbiljno se prihvatila posla detaljnog bilježenja događaja tih teških ratnih godina, pokušavajući shvatiti što se događa u svijetu. No Astrid je ipak znala više o ratu od prosječnog čovjeka tog vremena jer je radila u državnoj upravi na cenzuri pošte, posao koji je bio tajan i o kojem nije smjela govoriti ni odavati informacije koje je saznala. Taj posao očito nije bio bez rizika, ali to ipak nije spriječilo Astrid da u dnevniku komentira informacije koje je saznala. Uz izrezane članke i slike iz novina tog je dodatnog materijala bilo toliko puno da je na kraju samo mali dio završio u knjizi.

Knjiga je autentičan dokument tog vremena koji detaljno prikazuje švedsku svakodnevicu (srednje klase), život u neutralnoj Švedskoj dok je ostatak svijeta u ratu i osjećaj zahvalnosti naroda što je pošteđen užasa o kojima se detaljno izvještavalo u novinama i na radiju. Dnevnici su, osim toga, dali uvid u privatni život i sam početak karijere velike spisateljice.

No dnevnici su ubrzo iznijeli na vidjelo činjenicu da se Švedska još uvijek nije sasvim suočila sa svojom ulogom u Drugom svjetskom ratu i da nerado prihvaća bilo kakvo preispitivanje tadašnjih odluka vlade te vlastite neutralnosti. Dnevnici su jednostavno srušili neke mitove do kojih je dijelu Šveđana jako stalo, na primjer da je Švedska saznala za postojanje koncentracijskih logora tek po završetku rata, dok se u Astridinim dnevnicima jasno vidi da se o tome pisalo u novinama već početkom 1942. i da su ljudi o tome govorili od samog početka (vidjela je dokaze u pismima koja je cenzurirala).

U njezinim dnevničkim bilješkama jasno su vidljivi njezina velika humanost i empatija. Ona pokazuje razumijevanje za mržnju izbjeglica prema domaćinima, za mlade koji iz patriotizma naginju destrukciji. Suosjeća s vojnicima obiju sukobljenih strana, s majkama poginulih vojnika, žali za tolikim izgubljenim životima i teško joj se pomiriti s time da čovječanstvo ništa nije naučilo nakon krvavog Prvog svjetskog rata.