Blaga svjetlost zvijezda
Antun Branko Šimić

Šimićevu meteorsku pjesničku pojavu Kaštelan je usporedio s Matoševom s početka 20. stoljeća. Petračev izbor iz Šimićeva djela predstavlja ozbiljan i utemeljen antologičarski uvid u opus, prema Ujeviću, nakon Kranjčevića i Vidrića najboljega hrvatskog lirika. U uvodnom eseju Božidar Petrač upotpunjuje dosadašnju znanstveno-kritičku periodizaciju opusa neprijeporna književna klasika.

"Blaga svjetlost zvijezda" A. B. Šimića sadrži kultnu knjigu nacionalnog pjesništva "Preobraženja", jedinu zbirku objavljenu za pjesnikova života, zatim pjesme tiskane u časopisima, umjetničku prozu, dnevničke zapise, autobiografske "Papiriće", osebujne kritike Matoša i Krleže i devet pisama njegovoj djevojci i suputnici Tatjani Marinić. Kao raritet ističemo tekst iz 1923. i danas vrlo aktualan, "Sloboda ljubavi", u kojem Simić zagovara slobodu izbora rađanja.

Šimićevi eseji o književnosti, slikarstvu i umjetničkim fenomenima svjedoče o neprijepornoj snazi njegove kreativne, intelektualne znatiželje i osobne pobune. Knjiga Antuna Branka Šimića priziva tajnovit poetski krajolik, mračan, ali obasjan zvijezdama u kojem se zrcali veličanstveno književno djelo i pjesnikov prekratki dramatični život iz kojega je ostao trajan svijetao trag.


***

A. B. Šimić rođen je 18. studenoga 1898. u Drinovcima, mjestu nedaleko od Gruda i Imotskoga, u zapadnoj Hercegovini. Rođen je u obitelji relativno imućna i ugledna seoskog poduzetnika Martina Šimića i majke Vide, rođene Tomas, vrlo bistre i mudre žene. Bio je drugo od devetoro rođene, a šestoro preživjele djece. Mlada braća, Stanko i Jerko, prvi književnik, drugi pravnik/odvjetnik, bili su vrlo cijenjeni, svatko u svojoj struci. Obojica su se skrbila za ostavštinu prerano umrla brata. Ante, kako su ga zvali u obitelji, bio je vrlo nadareno dijete te ga nakon završene pučke škole u Drinovcima poslaše franjevcima na daljnje školovanje u Široki Brijeg. Završio je prva tri razreda gimnazije, a zatim je samovoljno prešao u građansku gimnaziju u Mostaru. Od 1914. nastavlja školovanje u Vinkovcima gdje je položio ispite iz svih dotadašnjih razreda i završio četvrti i pet razred.

Godine 1915. dolazi u Zagreb i polazi šesti i sedmi razred Donjogradske gimnazije. Surađuje u "Hrvatskoj prosvjeti" i "Savremeniku". S nepunih osamnaest godina, intenzivno objavljuje kritičke i prozne tekstove i ulazi u književnička društva. Nakon upisa u osmi razred, prekida školovanje. Potkraj 1917. objavljuje prvi broj "Vijavice", radikalno raskida sa školom, zavičajem i katolištvom. Počinje pisati slobodnim stihom. Godine 1919. objavljuje novi časopis "Juriš". Upoznaje se u Kazališnoj kavani s Tatjanom Marinić iz kojeg se poznanstva razvila trajna neformalna veza.

Godine 1920. objavljuje prvu i jedinu zbirku pjesma "Preobraženja", zbirku koja je korjenito utjecala na cijelo hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća i koja je zadala nove kriterije hrvatskoga pjesničkog izraza. Njezina veličina leži u novosti jezika, stiha i grafičkog izgleda teksta. Godine 1923. prevodi roman Knuta Hamsuna "Blagoslov zemlje". Već teško načet neizlječivom sušicom, u stalnoj materijalnoj oskudici, često boravi u bolnici i sanatoriju. Godine 1925. iako razmišlja o budućnosti, stvara planove i kombinira, iz dana u dan postaje sve slabiji. U rano proljeće smješten je u bolnicu na Zelenom brijegu (Mirogojska cesta). Umire 2. svibnja 1925. posve iscrpljen i onemoćao.

U srpanjskom broju Krležine "Književne republike" objavljene su dvije posljednje Šimićeve pjesme "Smrtno sunce" i "Vraćanje suncu". U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu izvedena je 20. listopada drama Henrija Lenormanda "Čovjek koji se hrani snovima" u prijevodu A. B. Šimića. Svojim se pjesmama, kritikama, programatskim tekstovima i autobiografskim zapisima prometnuo ujednu od najžilavijih i najizazovnijih među hrvatskim književnim pojavama 20. stoljeća.