Igra obrtanja
Antonio Tabucchi

“Pessoa je genij jer je spoznao obrtanje stvari, stvarnog i zamišljenog, njegova je poezija igra obrtanja”, reći će jedan od likova u naslovnoj pripovijetki i ponuditi nam ključ za čitanje ove rane i možda najpoznatije Tabucchijeve zbirke. Sve su priče o obrtanju ispričane istim aluzivnim pripovijedanjem koje kruži oko prošlih događaja, osobina likova i njihovih sudbina. Ono ih nikada ne imenuje, ali njihovu odsutnost nadomješta nagovještajima, nedorečenim iskazima, citatima što upućuju na analogne literarne sudbine. Tabucchijeva poetika zagonetke s filozofskim implikacijama upozorava da zbilja i istina imaju svoje naličje, te da je svijet mreža iskustava rasprostrta između našeg i tuđih pogleda. Stoga se neznatnim obrtanjem perspektive, istina promeće u fikciju, stvarnost poprima dimenzije sna ili priče, prošlost postaje nedohvatljiva, a osobnost likova (politička, spolna, moralna) razotkriva svoju korozivnost i mnogostrukost.