Svitanje iza Golgote
Ante Kresina

Svi imamo neka vlastita iskustva iz duhovnih vježbi. Prema tim ih iskustvima i zamišljamo i definiramo. Za neke su one prvenstveno dani molitve i šutnje, za neke dani posebnoga uvježbavanja u razmatranjima i duhovnim činima kao što su klanjanje pred Svetootajstvom, revnije i sabranije sudjelovanje u Euharistiji, u duhovnim posjetima, za druge bi to mogli biti dani odaha od svakodnevnih zauzetosti i vrijeme odmora, za druge opet prilika ponovnih susreta s osobama koje rjeđe sretamo, za neke opet dani obnove, čišćenja od nakupljenih grijeha, dani kajanja i obraćenja, za ponekog dani dubljega misaonoga poniranja u velika otajstva Crkve i Krista. Doista duhovne su vježbe pomalo sve to. Ali one bi po svojoj naravi trebale biti u prvom redu napor da se u sabranosti nađemo sami pred Bogom i da u njegovu svjetlu, i uz njegovu milosnu pomoć, uz zauzetiju pobožnost i duboku ozbiljnost, tako preobrazimo koliko je već kome potrebno, te se na kraju ovih dana nađemo spremnima radosno stupiti u konačni susret s Bogom, onako spremni kako bismo se željeli naći u času našega prijelaza s ovoga svijeta u vječnost. Sva naša sabranost, šutnja, molitve i sakramenti, osobito euharistijska slavlja, sva naša razmišljanja i meditacije, ispitivanje savjesti i kajanje, imaju voditi k tom cilju. Svima nam se jednom pojaviti pred sudištem Božjim. Nije vjerojatno da ćemo ikada imati tako blagodatih prilika kao što su duhovne vježbe da se spremimo za taj presudni čin. Ovo bi dakle bili dani našega što dubljega produhovljenja, dani jednoga prodora u vječnost, sklapanja i učvršćenja našega saveza i našega prijateljstva s Bogom. Neka nam ovo vrijeme pbsvijesti ozbiljnost i odgovornost života, neka budu to dani iščekivanja dolaska Gospodinova.