Quod vere sit Deus, sv. II.
Anselmo Canterburyjski

Svezak 2.

Budući da, dakle, sve valja opomenuti da prilaze krajnje oprezno pitanjima o svetim stranicama: svakako one dijalektičare našeg doba, dapače, dijalektičke heretike, koji smatraju da su univerzalna bivstva tek prazna tlapnja, te koji boju ne mogu drukčije razumjeti nego kao tijelo, niti mudrost ljudsku kao drugo nego dušu, valja odmah otpuhnuti te ih istjerati iz rasprave o duhovnim pitanjima. Svakako je u njihovim dušama um, koji mora biti vladar i sudac svega što je u čovjeku, tako obavijen tjelesnim predodžbama da se iz njih ne može ispetljati niti je u stanju od njih razlikovati ono što jedino i čisto mora promatrati. Onaj, naime, tko nije još razumio kako su to svi ljudi po vrsti jedan čovjek, kako da shvati u onoj najtajnijoj i najuzvišenijoj prirodi kako je više osoba, od kojih je svaka pojedina savršen Bog, jedan Bog? I kako da onaj, čiji je um pomračen kad ima razlučiti između svoga konja i njegove boje, razabere između jednog Boga i njegovih višestrukih odnosa?