Kratki navuk za pravopìszanye horvatzko za pòtrebnozt nàrodnih skol/Anleitung zur kroatischen Rechtschreibung, zum Gebrauche der Nationalschulen im Königreiche
Anonimus

U knjižici Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol..., tiskanoj u Budimu 1779., nije naveden autor. Pravopis je tiskan paralelno na hrvatskom i njemačkom jeziku. Namijenjen je narodnim školama u Hrvatskom kraljevstvu, što se vidi iz podnaslova na njemačkom jeziku: (im Koenigreiche Kroatien). Već se i po tome taj pravopis razlikuje od pravopisa koji je iste godine tiskao također u Budimu Antun Mandić, ali za potrebe školstva u Kraljevstvu Slavonije (Uputjenje k'slavonskomu pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljevstvu Slavonie). Kratki navuk pisan je kajkavskim književnim jezikom koji je do tada već dva stoljeća služio kao funkcionalno razvijen, polivalentan standardni jezik. Pravopis je nastao iz potrebe da se daju temeljni priručnici za obrazovanje na narodnim jezicima koje je Austro-Ugarska Monarhija odlukom Ratio Educationis... 1777. dopustila. I u ovom pravopisu očito je fonološko načelo Piši kako govoriš, aktualno na kajkavskom terenu već od 1750.-ih godina, ali se i ovdje ostvaruje nefonološkom grafijom, tj. morfonološkim pravopisom. Pravopis je i definiran: pravopisanje je znanje pisati riječi pravim slovima. Zasnovan na deduktivnoj metodi, pravila su hijerarhizirana i svako je oprimjereno. Nerijetko se donose i primjeri pogrešnoga pisanja, pa u tom smislu ovaj pravopis ima i ulogu svojevrsnog pravopisnog savjetnika. Metajezik kratkoga navuka u mnogočemu prednjači. Tako se u njemu navodi perioduš ili objetje kojega nema u hrvatskim gramatikama do najnovijega doba. Glasovi se dijele na samoglasnike (szlove glaszovite) i skupglasnike (zkupglasznike), dakle 33 godine prije Ričoslovice iliričke Šime Starčevića za kojega se do sada smatralo da ih prvi navodi.