Suze boje smijeha
Ani Maduna

Roman mlade autorice Ani Madune (ima svega 17 godina) zapravo je priča o mnogočemu: djetinjstvu, odrastanju, ljubavi, željama, umjetnosti… ispričana iz perspektive jedne šesnaestogodišnjakinje. Annie Larsen ima rastavljene roditelje i mlađeg brata. Otac je alkoholičar, a majka psihički nestabilna. Annie želi biti umjetnica. Obožava čitati “Velikog Gatsbyja”, iznova i iznova. Nakon što je bila svjedokom pljačke u jednoj vintage trgovini, upoznaje tajanstvenog Adriana Diaza, člana teen bande. I njezin život tada dolazi do točke preokreta. Zajedno kreću u neizvjesnu avanturu, nakon koje više neće biti isti…

“Nedostajanje nekoga je poput spoja tuge i nemira. To je mješavina nervoze i očaja. Najgore kod nedostajanja neke osobe jest to što je svakim danom sve gore i gore. Ono dovodi do ludila, do kaosa. Polako prelazi u bijes, u mahnitost. Činjenica jest da sam ne možeš zaustaviti nedostajanje. Nedostajanje može zaustaviti samo osoba koja ti nedostaje, svojim povratkom. Stvar je u tome da se on nije vratio. Ona je vjerovala da će se vratiti, zaista jest. Svakog je dana oblačila posebnu haljinu nadajući se da će ga možda, samo možda, vidjeti negdje na mjesečini. I onda bi mu potrčala u zagrljaj i on bi je poljubio. I ona se ne bi ljutila na njega. Ne bi se ljutila jer ju je ostavio. Jednostavno bi zaboravila na to ili bi se pravila kao da se to i nije dogodilo. Onda bi sama sebi priznala poraz (a to je mrzila – mrzila je gubiti, iako je stalno gubila bitke i ljude) i u tom trenutku taj poraz ne bi shvatila kao druge poraze; jer bez obzira na to što je izgubila, ona ga je ponovo grlila i ljubila. Ona se ponovo predozirala njegovim mirisom i njegovim likom. I tada ga ne bi mogla pustiti, ne ponovo, jer postala je ovisna.”