Garbin, zao vjetar
Anela Borčić

Anela Borčić vješto i nijansirano, u postupnoj gradaciji slijedi patnjom otežalu atmosferu u obitelji kojoj je "puknula fina ovojnica" što ju je nekoć možda spajala, a možda će i opet jednog lijepog dana. Njezina je rečenica dinamična, bujna, bogata stilskim i semantičkim meandrima, osvježena pokojim dijalogom u otočnome idiomu. Poželjeti bi joj tek trebalo nešto ublažen "efekt prejake riječi". (Mirjana Jurišić, Večernji list)

Obiteljski roman u kojem ostavinske rasprave i jal među nasljednicima opisuju otočku svakodnevicu.

Prvi roman Anele Borčić "Garbin, zao vjetar" ishodi iz literarne tradicije velikih otočkih pisaca – R. Marinkovića, S. Novaka i P. Šegedina. Mnogo što ova autorica duguje upravo njima, koliko god to zvučalo preuzetno. Ostavinske rasprave i jal među nasljednicima nulto su mjesto gotovo svake otočke svakodnevice. Borčićeva o tome piše sugestivno, suvereno i s mjerom. Rečenicom koja voli eleganciju i detaljiziranje, ona će svoje likove podvrgnuti snažnom psihologiziranju, izvesti mrežu kompliciranih odnosa koje karakterizira otuđenost, nepovjerenje, bijes, laž, zavist i zla krv, te "uvesti u priču" prijeteći krajolik i zloguki vjetar.

U komornoj atmosferi, u nepodnošljivoj tišini i još nepodnošljivijoj samoći koju žive likovi ove priče svaki zasebno, jedan član obitelji pokušava zašiti konce izdebakliranih obiteljskih veza. Borčićeva uspijeva pripovijedati u slikama i sugerirati mučninu u tišini, bez buke i bijesa, posve na tragu svojih književnih uzora.