Bijeg s vješala
Andrija Kovačević

Junaka ove nadasve neobične ratne priče, ing. Milovana Kovačevića, sreo sam na Kongresu kulturnih radnika u lipnju 1944. u Topuskom... Bio je to četrdeseto-godišnjak jakog stasa, pravilnih i umnih ličnih crta, živahan i vedar usprkos dubokoj rani, ljubazan u ophođenju, uopće vrlo simpatičan. On je pripadao skupini arhitekata i građevinaca, u kojoj su još bili moji prijatelji ili znanci Ostrogović, Carić i Seissel... Sastajao sam se s Milovanom Kovačevićem, pa mi je on, isprva nevoljko, kazivao o svojem upravo nevjerojatnom bijegu s vješala. Pričao je vrlo lijepo i potanko, doista vrijedno zapisa kao jedan od najuzbudljivijih događaja iz Drugog svjetskog rata na našim prostorima. Bila je-to i gojevska freska strašnih prilika u Pavelićevoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Poput mnogih Zagrepčana Kovačević je bio ukopčan u lanac koji je slao u "šumu" lijekove i druge potrepštine. Međutim, jedna je karika pod mukama progovorila, tako da će i on biti uhićen, čime je počela njegova višemjesečna golgota. Onako velikodušan, Kovačević nije optuživao onoga koji ga je odao. A bilo je gotovo nemoguće izdržati višenoćne torture kojima su sadisti uz bučne operne i operetne arije istiskivali priznanja iz polumrtvih usta... Najviše me potreslo kad mi je Kovačević ispričao kako su se s njim u kamionu vozili na pogubljenje dvanaestorica talaca, među kojima su bili i moji prijatelji, profesori Ogrizović i Reicherzer... Onako svezani dva po dva, osuđenici su gubili nadu. Svi osim Kovačevića. Potreslo me njegovo svjedočanstvo da se ujedan trenutak ukazala toj skupini prilika, svakako vrlo sićušna, da se obore na stražare i pokušaju pobjeći. Kad je tu mogućnost neslomljivi inženjer prišapnuo glavnome među njima, Ogrizović je rezignirano odmahnuo rukom: "Sve je već gotovo". Međutim, za arhitekta nije bilo gotovo ni kad su ga dizali na stup s kukom s koje je visjela omča... Gdje bi svatko drugi klonuo, ah, ne vrijedi se više opirati, on je smogao volju da se dalje bori. I pobijedio je smrt...