Rekvijem za Istok
Andrei Makine

"Lisac je skočio u stranu, vukući iza sebe ždrebicu. Jedna crna mrlja, nakostriješena kugla krzna gotovo je izronila pred njihovim nogama i nestala u grmlju. Slijedeći trk te životinje, Nikolaj je spustio pogled i ugledao ih. U kutu čistine, u nejasnoj svjetlosti prije noći, glave koje izlaze iz zemlje i još bliže grmlju, nered od nekoliko ispruženih tijela. U prvi mah Nikolaj je okrenuo uzde, spreman otići gotovo umiren svojim otkrićem, manje opasnim od susreta sa živima. Ali, sekundu kasnije pomislio je da bi bilo pametno ispitati način pogubljenja i tako vidjeti koga je riskirao sresti na putu, sutradan ujutro. Skočio je na zemlju, ostavio Lisca koji se još tresao i pješice se približio.
Znao je da u tome ratu narediti zarobljenicima da kopaju vlastiti grob i zakopati ih žive nije bila rijetkost. Ono što ga je zapanjilo bila je anarhija u kojoj su radili ubojice na ovoj čistini. Neki od ukopanih imali su sabljom izmasakrirana lica, jednome su odrubili glavu kao da mu kazna nije dovoljna. Nikolaj si je tada rekao da su ukopani zasigurno počeli proklinjati neprijatelje koji su se spremali krenuti i tako prouzročili masakr. Uostalom, oni su urlali da ih ubiju, kako ne bi vidjeli, kada padne noć, oprezne kretnje vukova oko svoje bespomoćne glave. Nikolaj je zamislio te krike, povratak vojnika, smrtni udarac, tišinu. Bilo je i ljudi ubijenih mecima, nesumnjivo u žurbi ili iz lijenosti..."
Tako počinje jedan od najpotresnijih prizora u romanu, prizor koji nikada nećete zaboraviti jer svojom stravičnošću zalazi onkraj mogućeg poimanja užasa koje je čovjek sposoban učiniti. Ispisujući sagu o sudbinama triju naraštaja vojnika, od Oktobarske revolucije do naših dana, autor je komponirao ne samo rekvijem i elegiju za taj prezreni Istok, nego i molitvu za mrtve, za sve one koji su ikada bili žrtvom ljudske slabosti koja počinje nezavršenom rečenicom: "Jednoga će dana valjati moći reći istinu..."