pjesme, plačevi i prikazanja na starohrvatskom jeziku
Knjiga Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo (Pjesme, plačevi i prikazanja na starohrvatskom jeziku) prva je potpuna hrestomatija i monografija starohrvatskih pjesničkih tekstova iz razdoblja od druge polovice 14. do druge polovice 16. stoljeća. Tekstovi su pisani starohrvatskim jezikom (čakavske i štokavske osnovice) i trima hrvatskim pismima (starom latinicom, glagoljicom i ćirilicom). Starohrvatski pjesnički tekstovi nisu dosad bili objavljeni kao jedinstven korpus sa svim poznatim inačicama, prema dosljednim tekstološkim načelima, pa je ova hrestomatija i monografija najrelevantniji izvor podataka o najstarijem pjesništvu na hrvatskom jeziku. Knjiga se sastoji od iscrpne uvodne studije Dr. Amira Kapetanovića i kritičkoga izdanja svih poznatih inačica svih pjesničkih tekstova navedenoga razdoblja. Autori su kritičkih izdanja tekstova i njihovih popratnih uvodnih rasprava Dr. Amir Kapetanović, Dr. Dragica Malić i Dr. Kristina Štrkalj Despot. Uvodna studija donosi iscrpan opis starohrvatskoga pjesničkoga korpusa: analiziraju se problemi genealogije i klasifikacije starohrvatskoga pjesništva (i srednjovjekovne književnosti uopće); odnos jezika i pisma, usmene i pisane književne tradicije; suodnos s povijesnim realitetom srednjovjekovlja, poetske i estetske, te paleografske, grafijske i jezične značajke tekstova. Priložen je i popis izvora s recentnim podacima o mjestu gdje se čuvaju, signaturi, vremenu iz kojega potječu, sadržaju, porijeklu itd. Iznesena su i tekstološka transkripcijska načela prema kojima su tekstovi priređeni iz rukopisa i inkunabula na svima trima hrvatskim srednjovjekovnim pismima u tekstove pisane suvremenom hrvatskom latinicom, i to tako da transkribirani tekstovi vjerno odražavaju jezične značajke tekstova. Hrestomatijski dio knjige, kritičko izdanje starohrvatskoga pjesništva, podijeljen je u tri žanrovske cjeline: I. Pjesme; nadalje tematski klasificirane u religiozne pjesme (božićne, pasionske, uskrsne, tijelovske, eshatološke i svetačke pjesme) i pjesme svjetovne tematike; II. Inačice Marijina plača; III. Drame (versificirane dramatizacije Isusove muke i muke svete Margarete). Tekst svake pojedine inačice kritički je utvrđen prema izvorniku, popraćen kritičkim aparatom, koji uključuje komentare o emendacijama, grafijskim pogreškama, relevantnim ortografskim, paleografskim i jezičnim značajkama, razlikama prema prethodnim izdanjima, te kratkom uvodnom raspravom prije svakoga teksta, gdje se iznose podatci o sličnostima i razlikama među inačicama, te o književnopovijesnim i jezičnopovijesnim značajkama. Takav tekstološki pristup u kojem su sve poznate inačice nekoga teksta jednako vrijedne, nov u hrvatskoj filologiji, odabran je stoga što jedini odražava temeljne značajke srednjovjekovne književnosti: varijantnost, slobodu kompiliranja i adiranja te anonimnost sastavljača. Korpus u kojem su ravnopravno zastupljene sve inačice svih tekstova, dakle cjelokupna poznata pjesnička baština na starohrvatskom jeziku, ujedno je i jedini lišen subjektivnosti i intuitivnosti koje karakteriziraju antologijske pristupe, te je stoga i najrelevantniji za sva buduća medievistička književnopovijesna i jezičnopovijesna istraživanja.
Premda se takvo što u prikazima uglavnom ne govori, ipak ću reći da me je knjiga Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo u pravom smislu riječi ganula. Ganula me je činjenica što se troje ljudi različitih naraštaja primilo posla kakav inače obavljaju timovi suradnika, da su se toga posla primili u vremenu u kojem se mitologiziraju neke druge vrijednosti, a ne tihi tekstološki rad, da je odreda riječ o izvanrednim znanstvenicima koji vjeruju da činiti dostupnom hrvatsku književnu baštinu ima duboka smisla. Jesmo li knjigu kakvu su napravili trebali imati i prije, neka ovom prigodom ostane po strani, nema smisla lamentirati. Tek, njome su postavljeni standardi ispod kojih se više neće moći ići. Stoga bih bio sretan kad bi se njihov rad javno istaknuo, kad bi se trud nagradio, kad bi netko ponosno upro prstom u njih, pokazujući da znamo cijeniti one koje resi dragocjena osobina - poštenje, ljudsko i znanstveno.
(Milovan Tatarin)
