Gradovi Vojne krajine
Alexander Buczynski

Konačno sam uspio zaokružiti istraživanja vezana za povijest triju gradova Vojne krajine koje sam započeo prije devet godina. Namjerno nisam napisao da sam istraživanja »završio« jer mislim da nijedno istraživanje nikad do kraja neće uspjeti riješiti sva pitanja i pronaći sve odgovore, pa tako ni moje. Nismo, naime, ni mi povjesničari nepogrešivi: interpretacija podataka i tumačenje činjenica uvelike podliježu našoj subjektivnosti. U potrazi za činjenicama često preduboko zalutamo u šumu podataka i tek kad se počinje mračiti postanemo svjesni toga da treba stati i da se moramo vratiti. Svako istraživanje na svoj način sliči potrazi za zlatnim gralom, potrazi kojoj je konačni cilj gotovo nedostižan, a koja vodi do raznih spoznaja, pa tako putem sve više postaje svrhom a prestaje biti sredstvom. Pisanje povijesnih radova svakako je kruna naših istraživanja ali i u tom procesu stalno se nalazimo između dvije vatre: s jedne strane želimo što prije završiti, a s druge, težimo što većoj pedantnosti. Povrh toga nam je često teško odrediti gdje trebamo početi svoje povijesno izlaganje a još nam je teže stati. Naginjemo u tom pogledu ponašanju slikara koji iz dana u dan »usavršava« svoj autoportret, ali do kraja života nikad ga neće završiti jer se i on »iz dana u dan« također mijenja.

Hrvatska je povijest prizma povijesti srednje Europe. Prožeta je germanskim utjecajem sa sjevera, mađarskim s istoka, talijanskim sa zapada i turskim s juga. Ovdašnji se povijesni procesi ne mogu tumačiti neovisno o širim procesima koji su tijekom stoljeća zahvaćali Habsburšku Monarhiju, Mletačku Republiku ili Osmanlijsko Carstvo. Bez obzira na to što su se ovi procesi razvili pod potpuno različitim okolnostima i usprkos tome što su vodili do različitih situacija, oni ipak nisu uspjeli izbrisati hrvatski nacionalni identitet, niti svijest o hrvatskoj državi. Hrvatska je povijest zbog toga tako zanimljiva, ali upravo je to čini tako nedostupnom za nas povjesničare izvan Hrvatske. Temeljito istraživanje hrvatske prošlosti zahtijeva, naime, poznavanje ne samo hrvatskog jezika, nego latinskoga, njemačkoga, talijanskoga, mađarskoga pa čak i turskog i arapskoga. Kad sam ujesen 1986. prvi put došao u Zagreb s namjerom da se posvetim istraživanjima vojno-krajiške prošlosti bilo mi je teško objasniti svojim nizozemskim prijateljima i kolegama o čemu je točno riječ. Pet godina kasnije gotovo cijeli svijet bio je upoznat s pojmom »Krajina«, ali nažalost još uvijek bez dostatnoga znanja. Već samo ta činjenica najbolja je potvrda ogromnih povijesnih promjena koje su se dogodile u prošlom desetljeću. Rijetka je koincidencija da povjesničar koji opisuje jedno povijesno razdoblje postane svjedokom drugih povijesnih događaja koji su na određeni način usko povezani s predmetom njegovih istraživanja. Još je rjeđi slučaj prisustvovati tako epohalnom trenutku kao što je ponovno rađanje jedne države. Stekao sam u Hrvatskoj životno iskustvo kojeg se nikad ne bih htio odreći.Na kraju želim izraziti svoju zahvalu svima onima koji su mi pomogli da moju zadaću provedem do kraja. Zahvalan sam dr. H. M. Beliënu, prof. dr. Z. R. Dittrichu, prof. dr. Josipu Adamčeku i prof. dr. Petru Koruniću za vrijedne naputke koje su mi dali. Toplo zahvaljujem na susretljivosti djelatnicima Hrvatskog državnog arhiva, Nacionalne sveueilišne knjižnice, Muzeja grada Bjelovara, Povijesnog arhiva Bjelovara, Historijskog arhiva Siska, Povijesnog muzeja Hrvatske, Arhiva i Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Narodne knjižnice u Ljubljani, Ratnog Arhiva u Beću i Instituta za istočne i jugoistočno-europske studije u Beču. Posebnu zahvalnost dugujem dr. Milanu Kruheku za savjete i ohrabrenje kad bih prekoračio rokove. Dr. Ivica Golec, prof. Mladen Medar i prof. Ante Glavičić pružili su nesebičnu pomoć u prikupljanju arhivske građe. Zahvalnost dugujem i mnogim drugim osobama, a sve poimence, narav¬no, ne mogu navesti. No, svakako želim izdvojiti svoje roditelje u Baarnu, sestru i šogora u Haringhuizenu te punicu i punca u Donjoj Stubici. Neprocjenjivi su pomoć i savjeti koje mi je dao dr. Mirko Valentić. On je moj istinski mentor od trenutka kad sam se poeeo baviti istraživanjem povijesti Vojne krajine. Bez njegova strpljenja, nadahnuća i ohrabrenja ova knjiga ne bi vidjela svjetlost dana. Više od svih želim zahvaliti svojoj supruzi, mojoj pravoj muzi, jer njezinu sam podršku i brigu osjetio svakog trenutka dok sam pisao ovu knjigu.