Novecento
Alessandro Baricco

Alessandro Baricco zna, međutim, ono što su znali i drevni Grci, naime da i pojedinačna sudbina može prepuniti dramu. Upravo mono-dramsko-poematičan zasjek tog autora, s dobro odmjerenim grotesknim oštricama, pogoduje originalnosti predmeta. Neki aluzivni "nominalizam" upleće se pritom u prostor i vrijeme: priča se odvija na transatlantiku Virginian, koji povezuje Novi i Stari svijet, a na kojem se izvodi neka djevičanska glazba, nikad slušana, posredstvom bivšeg "pomorskog" nahočeta neznana podrijetla, dok i sam njegov nadimak Danny Boodmann T. D. Novecento (= na tal. "XX. stoljeće") aluzivno spaja odnosnu individualnu sudbinu sa sudbinom ratobornog i zatim invalidskog vijeka, a na štetu umjetnosti. Zaista, godina 1933, u kojoj se za svjedoka prekida "glazbena" plovidba, lebdi kao prijetnja i najava budućih ovostoljetnih rasapa. Unutar same umjetnosti, pa i one poput jazza (dakle glazbe podosta off), suprotstavljaju se međusobno moćni i tašti zemaljski establishment (u liku Kinga, kakav je Jelly Roll Morton, izazivač željan samopotvrde u svojstvu neporecivog prvaka} i čisto nekoristoljubivo uživanje (protagonista, izazvanog i zatim, ponešto i na vlastito zaprepaštenje, pobjednika, na njegovu tekućem počelu, na kojem sad klizi a sad se ljulja parobrod). Koprotagonist teksta zapravo je Ocean, u skladu s jednim zamijećenim ranijim piščevim naslovom ("Oceano mare"), kao beskraj što se tek nazire ili se makar samo naslućuje kroz brodsko okno. I putnici, sa svoje strane, pridonose pojmu o plutajućem društvu između dva rata: ne slučajno King se razmeće modom primjerenom luksuznim kabinama i salonima, dok Novecentove virtuozne improvizacije nalaze poticaj i u melodijama što ih pjevuše putnici trećeg razreda. Novecento zna slušati i "čitati ljude". No takva solidarnost ne postaje ideološki ni politički program. Srećom, Bariccovo djelo nije pisano s tezom u tom pogledu. Osim one temeljne etičke, izražene u vrlo živim i višeznačnim alegorijama. Diskrecija je daljnja prednost tog autora: replike u žargonu koje (onkraj razboritih šutnji mudrijeg) izmjenjuju sudionici dvoboja, premda slikovite (i funkcionalne utoliko što pridonose koloritu razdoblja) ne idu nikad ususret "demagoškoj" vulgarnosti. Dodati, napokon, da se prizori (kulise i zvučna pozadina) sretno izmjenjuju na vrlo dinamičan način i da monolog fiktivnog pripovjedača (svirača, nekadašnjeg sudruga protagonista, koji govori po iskrcavanju) održava budnom pozornost od početka do kraja čitanja.
Mladen Machiedo