Ilijada
Alessandro Baricco

Bitke, ubojstva, nasilje, mučenja, odrubljene glave, izdaje. Herojstva, oružje, strateški planovi, dobrovoljci, ultimatumi, objave. Iz neke dubine, za koju smo vjerovali da je dobro zapečaćena, čitav jedan užasan i sjajan instrumentarij koji je od pamtivijeka bio dio ratničkog čovječanstva.
Da budem jasan, želio bih reći da je Ilijada ratna priča, ona je to u potpunosti: i da je stvorena kako bi opjevala ratničko čovječanstvo, i kako bi to učinila na jedan tako upečatljiv način je vječno i dopre i do posljednjeg potomka, nastavljajući opjevavati uzvišenu ljepotu, i nezamjenjiv osjećaj, koji je nekada rat bio i uvijek će biti. U školi je, možda, tumače drugačije. Ali srž je ta. Ilijada je spomenik ratu. Ono što u Ilijadi začuđuje jest snaga, usudio bih se reći samilost, kojom su iskazani razlozi poraženih. To je priča koju su pisali pobjednici, pa ipak u našem sjećanju ostaju, ako ne i prije svega, ljudski likovi Trojanaca. Prijam, Hektor, Andromaha. Ovu nadljudsku sposobnost da netko bude glas čitavog čovječanstva, a ne samo sebe samoga, pronašao sam radeći na tekstu, i otkrivši da su Grci u Ilijadi, između redaka jednog spomenika ratu, iznijeli sjećanje na neslomljivu ljubav prema miru. Na prvi pogled, zaslijepljeni sjajem oružja i junaka, to ne primjećujemo. Ali u odrazu tog bljeska, izranja jedna neočekivana Ilijada. Mislim na žensku stranu Ilijade. Cesto su žene te koje, bez okolišanja, izražavaju želju za mirom. Protjerane na margine borbe, utjelovljuju postojanu i gotovo potajnu pretpostavku jednog drukčijeg društva, oslobođenog ratne obaveze. Uvjerene suda se može živjeti drugaćije i to otvoreno govore.