Tušta i tma
Aleksandar Zograf

Zograf spada među malobrojne, koji su kao i Gombrowicz, bili i turisti i emigranti. Istina, njemu se potrefilo da fizički ne emigrira iz Srbije, Beograda, Pančeva..., ali tu, svakako sretnu, okolnost ne bi trebalo precjenjivati. Ako već nije istjeran iz vlastitoga doma, Zograf je istjeran iz svoga vremena. Osamdesetih je pripadao onoj novovalnoj rock ekipi, prvoj Čiji se uži zavičaj protezao od Triglava do Gevgelije, i posljednjoj čija je šira domovina dopirala do Londona i New Yorka. Iako nije svirao bubnjeve ili bas gitaru, niti ga spominju u leksikonima jugoslavenske nostalgije, Zograf je, kao i tisuće hiljada mladih Jugoslavena, živio u jednom dovršenom i uređenom svijetu, koji je zatim uništen. Ako joŠ uvijek niste shvatili, taj svijet nije imao previše veze s nekom određenom državom, a još manje s njezinim pasošima, policijom i carinom... Poput Gombrowicza, i Zograf je u neko doba počeo voditi dnevnik svojih turističkih putovanja i svoje emigracije. Mudro bi bilo reći da je na takav način nastojao fiksirati nekakav svoj identitet. Lako je, naime, idiotima koji čim se ujutro probude znaju tko su i šta su, jer što je svijet u većim govnima, to su dublja njihova znanja. Ponešto pametniji zlosretnici svakodnevno sastavljaju svoje ime i sva svoja porijekla, naslijeđena, upamćena, stečena, viđena i pročitana, kao razbijenu kristalnu zdjelu za voće. Preko dana je sastave, pa se ona preko noći ponovo raspe. Muka je to, ali jebeš zdjele koje su cijele.