Upotreba čoveka
Aleksandar Tišma

Iako je forma Upotrebe čoveka na prvi pogled disperzivna, rasprskavajuća (s velikim brojem narativnih rukavaca, digresijâ koje u jednom trenu postanu glavni tijek, pa se na kraju izgube, uliju u drugu priču, da bi se njihove ordinarne misterije razriješile odjednom, kao usput, gotovo u polurečenici), ipak, na kraju, čitatelj ima dojam da je završio pravilan, geometrijski precizan, pun krug, da je upravo obrnuo jednu zatvorsku ili logorsku šetnju, provozao se zidom smrti, sišao s vrtoglavog ringišpila, poslije kojeg ostaje samo osjećaj mučnine i zagušujuće levitacije. Takvu strukturu u Upotrebi čoveka Tišma najprije podržava povremenim uvođenjem gorko-lirskih pasaža, s prvom rečenicom koja se identificira s naslovom i temom čitavog poglavlja i sa svim likovima objedinjenim u taksativni, naizgled bezdušni, bezosjećajni spisak bolesti, strasti, padova, nerazumljivih znakova. Mnogi je već istakao da ove slike jesu antologijski vrhunci Tišminog pripovijedačkog umijeća.