Posljednja noć Émilea Zole
Alain Pages, Gianni Rizzoni

Vijest o smrti Emilea Zole ubrzo se proširila ne samo Parizom, nego i čitavom Francuskom i cijelim svijetom. Užasu i boli piščevih prijatelja - i svih Dreyfusovih zagovornika koji su zajedno sa Zolom ponijeli teret kampanje o njegovoj nedužnosti - suprotstavlja se divlje veselje nacionalista, militarista i najzadrtijih katolika. Pravedan kraj za jednoga »porno-grafa«, za nekoga tko je izdao Francusku i blatom okaljao njezinu vojsku. Po ulicama se pjeva: »Samo Dreyfus za njim žali / brzo će ga stići ista sudbina«. »Talijan je konačno nestao«, piše u nekim novinama. Pa zatim: »Svinja je crknula!« Karikaturisti ga već godinama prikazuju kao svinju koja u blato umače pero i tako piše svoja djela. Neki novinari i pisci, poput antisemita Drumonta i nacionalista Rocheforta, vođa Dreyfusovih protivnika, smatraju da je Zola počinio samoubojstvo jer nije mogao podnijeti stid ili grizodušje zbog zla koje je nanio Francuskoj braneći židovskog časnika. Ostali pak - ali njih je zaista malo — sumnjaju da ga je netko ubio...