Morelov izum
Adolfo Bioy Casares

Roman Morelov izum, objavljen 1940, donosi robinzonsku pripovjednu situaciju u kojoj se glavni protagonist – o kojemu ne saznajemo mnogo doli da je pisac i bjegunac pred zakonom – zatekne na izoliranom otoku na kojemu susreće tajanstvene ljude nalik na turiste. Neobični suživot s tim strancima, a posebice njegov odnos s djevojkom Faustine, polako će voditi prema neočekivanom kraju, inspiriranom znanstveno-fantastičnim žanrom (izum stroja koji pohranjuje čovjeka i njegova osjetila za buduću reprodukciju, po uzoru na tada poznata tehnološka sredstva), ali i autorovim filozofskim preokupacijama.
Realizam, fantazija i znanost idu ruku pod ruku u ovom romanu. To je i egzistencijalistički roman, te filozofski u širem smislu, jer je u njegovom središtu pitanje o čovjeku i ljudskom vidu postojanja. Ta su pitanja odvedena do krajnjih granica kroz u romanu ostvarenu ideju simulakruma. Mnogi su stoga primijetili kako Bioy Casares njime anticipira filozofske teme koje će tek u drugoj polovici 20. stoljeća dobiti punu formulaciju.
Roman je to, nadalje, koji se uklapa u tradiciju velike latinskoameričke teme samoće. Ali i, paradoksalno, ljubavni roman. Jer susret junaka s Faustine roman će voditi k suptilnoj, ali bez primjese patetike, i tragičnoj ideji ljubavi.
Roman otvara prolog Jorgea Luisa Borgesa, u kojemu veliki prozni majstor zaključuje da "ne drži hiperbolom označiti ga savršenim romanom", čime samo potvrđuje sud koji je prije njega o ovome djelu iznio meksički nobelovac Octavio Paz. U svakom slučaju, Morelov izum do danas je najprevođeniji roman Adolfa Bioya Casaresa, djelo koje je pripomoglo otvaranju nove etape u povijesti hispanskoameričkoga romana, u kojoj se on počinje radikalno udaljavati od tradicionalnih realističnih modela.

ADOLFO BIOY CASARES (1914-1999), argentinski pisac, autor kratkih priča i romana, esejist i urednik. Rano počinje pisati i objavljivati, no tek će mu roman La invención de  Morel (Morelov izum) 1940. donijeti nagrade i književno priznanje. Od tada će marljivo objavljivati vrijedna djela, mahom romane i zbirke kratkih priča. U romanu Plan de evasión (Plan bijega, 1948) i zbirci pripovijedaka La trama celeste (Nebeska radnja, 1948) ostaje vjeran fantastičnom obrascu. U romanu El sueño de los héroes (San herojâ, 1954) u svoje će pisanje uvrstiti elemente iz stvarnosti rodnog Buenos Airesa kao i ljubavnu tematiku. Godine 1956. svoje će priče okupiti u zbirci Historia prodigiosa (Čudesna priča, 1956). Godine 1959. izlazi mu knjiga pripovijedaka Guirnalda con amores (Girlanda s ljubavlju), a 1962. El gran Serafín (Veliki Serafin). Sljedeće godine objavljuje knjigu eseja La otra aventura  (Druga  pustolovina), a 1969. roman Diario de la guerra del cerdo (Dnevnik svinjskog rata), dijelom znanstvenu fantastiku, a dijelom političku satiru. Godine 1973. izlazi mu peti roman, Dormir al sol (Spavati na suncu), a do kraja će života objaviti još dva. Nedavno objavljeni svezak Bioy Casaresovih Sabranih priča broji gotovo tisuću stranica.
Bio je u braku s pjesnikinjom Silvinom Ocampo s kojom će napisati kriminalistički roman Los que aman odian (Koji vole mrze, 1946), a od 1932. prijateljevat će s Jorgeom Luisom Borgesom s kojim će zajedno potpisati, raznim pseudonimima, više zbirki pripovijedaka, načiniti antologije fantastične književnosti i poezije, voditi izdavačku kuću i sl.
Bioy Casares bio je suradnik novina Sur, La Nación i drugih. Godine 1990. uručena mu je nagrada "Miguel de Cervantes", najveće priznanje koje pisac španjolskoga jezičnog izraza može dobiti za svoj rad.