„Ova knjiga napisana je s ambicijom da osvijetli onu razinu vidljivoga koja se u slici gotovo redovito previđa. Kako govoriti o nečemu što se previđa kraj zdravih očiju? Tȁ nije li slika bjelodana pojava koja se posve otvara pogledu? Osobno iskustvo govori nam da tome nije tako. Slike uvijek premašuje iskustvo koje kao promatrači o njima stječemo. Iz toga razloga uvijek im se iznova vraćamo, često upravo istim slikama. One plijene našu pažnju, a da pri tome nismo kadri ustanoviti kojim sredstvima nas drže u stanju zatravljenosti. Narcis – taj arhetip zatravljenoga promatrača – nije nas u stanju u tome podučiti; on ostaje vazda nijemim. Uostalom, on je zasužnjen zrcalnom slikom, a slikarska djela nisu poput uglačanih zrcala. Ona su propusne membrane koje prividom prizora prikrivaju vlastito providno okno“
[…]
„Sav paradoks slikarskoga djela u tome je što se prikazani prizor posve preklapa s oku nevidljivom strukturom odnosnih sastavnica. U slikarstvu upravo ono vidljivo svojom nazočnošću prikriva ono nevidljivo. Izvanjski oblik prikriva nutarnju formu. No, paradoksalno, izvanjskog oblika ne bi bilo bez nutarnjega. Izvanjski je oblik oplošje nutarnjeg oblika. Stoga se jednako tako može ustvrditi da izvanjski oblik čini vidljivom nutarnju formu, za onoga promatrača koji – da tako kažemo – znade što gleda. Ono nevidljivo, dakle, biva očitovano upravo po vidljivome.“
Teorijsko djelovanje Jagora Bučana u polju teorije umjetnosti – ponajprije slikarstva – već godinama predstavlja važan i, rekao bih, posve samosvojan doprinos našoj umjetničkoj teoriji. Bučan je, naime, jedan od rijetkih naših likovnih stvaralaca koji se upušta u teorijska razmatranja, čineći to, pritom, uz poštovanje prema autonomiji metoda kojima se služi umjetnička teorija. Na taj način u njegovim tekstovima dolazi do sprege znanja koje proizlazi iz praktičnog poznavanja slikarstva s teorijskim pojmovnikom koji se neprestano obogaćuje primjenom u novim kontekstima. Bučan autentično doprinosi teorijskom razumijevanju umjetničkog djela, ispitujući prije svega termin „kvalitete“, ili, drugačije rečeno, onoga što umjetničko djelo čini njim samim, a ne nečim drugim. Postavljajući pitanje po čemu slika jest to što jest, te definirajući sintagme poput „posteljičnog sloja“ slike, štoviše upirući prstom u njih na nizu konkretnih primjera, Bučan se u predmetnom tekstu afirmira kao autentični i sasvim originalni teoretičar slike. Ovim želim naglasiti kako je u istom kontekstu praktično nemoguće naći sličnih pristupa u nas (pa i šire), a s kojima bi uopće imalo smisla uspoređivati Bučanov teorijski rad.
-Vladimir Rismondo
Jagor Bučan (1968.) akademski je slikar i nastavnik slikanja u zvanju redovitoga profesora na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je kolegij Teorija prostora na ALU u Zagrebu (1996.–1999.) i na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokome brijegu, Bosna i Hercegovina (1999.–2003.). Autor je knjiga (Riječ je o slici: Ogled o odnosu slike i jezika, Sandorf & Mizantrop, Zagreb 2019.; U znaku Jednoga: Ogledi i prikazi o romanu, perenijalnoj misli i duhovnom itinerariju, ArTresor naklada, Zagreb 2020.) likovnih monografija (Albert Kinert, ALU u Zagrebu, Art studio Azinović, Zagreb 2002. i Mladen Pejaković, više autora, Litteris, Zagreb 2009.), likovnih eseja, studija i prikaza u stručnim publikacijama (stručni časopisi i zbornici) i predgovora likovnim izložbama. Uredio je više monografskih izdanja, među kojima su, osim spomenutih, Dioklecijanova palača sunca Mladena Pejakovića (Litteris, Zagreb, 2006., s Dorom Tomulić) i Zlatko Šulentić, također Mladena Pejakovića (Art studio Azinović, Zagreb, 2008., s Tomislavom Kršnjavijem). Uredio je i pogovorom popratio knjigu zapisa Alberta Kinerta (Monolog, ALU u Zagrebu, Zagreb 2016.). Napisao je pogovor knjizi Jadranke Damjanov Bestijarij – od predaje do umjetnosti i natrag (Sipar, Zagreb 2008.). U časopisima Europski glasnik, ZaJedno i Nemo objavio je više ogleda i prikaza.
