Lutajuće duše
Guillermo Mimica

»Legenda, priča, mit, povijest... Možda bismo se uistinu trebali usuditi napraviti jasnu razliku između tih pojmova koja bi se temeljila na čvrstim temeljima i koja bi, prije svega, bila vrijedna truda?« Bila je itekako vrijedna truda za dvojicu prijatelja koji se susreću u jeku rata u Hrvatskoj, devedesetih godina prošloga stoljeća. Povod je njihova susreta i jedna tragična priča, smrt i pokop mlade žene Vedrane iz Dalmacije na početku 20. stoljeća, koju je autor romana »Lutajuće duše« toliko puta čuo u mladosti u Punta Arenasu. Mnogo godina kasnije, pisac knjige, zapravo lik po imenu William, sa svojim prijateljem Mirkom nastoji doznati što se tada uistinu dogodilo... Vedrana nije bila obična djevojka i zapravo nikada nikomu nije točno rekla je li bila nebeski ili zemaljski anđeo. Tu je tajnu znala njezina baka Ana, koju su mještani, zbog njezinih čarobnjačkih moći, zvali »vještica iz Gornjih Brela«. Nakon ukopa na mjesnom groblju u Tikeji, Vedranina duša nikako nije mogla naći spokoj pa je lutala selom i obližnjim mjestima. Ta priča o »lutajućoj duši«, duši koja žaluje, ubrzo je prerasla u legendu koja se proširila čak do Amerike. Naime, nakon što su priču prihvatili iseljenici u Patagoniju, počela se pretvarati u mit i postala dijelom narodne kulture i na tom području. Paralelno s Vedraninom, roman prati i sudbinu njezina muža Stanka, koji, nastojeći pobjeći od patnje zbog smrti svoje mlade supruge, bježi daleko, čak u Patagoniju, i plovi po južnim morima. Njegove su pustolovine kruna fantastičnih zbivanja u ovoj priči. Priča je život, priča je sve. To najbolje znaju pisci, koji su stalno u potrazi za pričom. I dvojicu prijatelja su likovi iz njihove priče »začarali«, jer osjećaju neku mješavinu divljenja i nježnosti prema njima, jer su ih zavoljeli i prisvojili. Stanko, baba Ana, Goran, Trivino, kapetan broda koji je bio vrač i koji je liječio Indijance na jugu Amerike, Santos Brito, luđak s plaže, Raquel… samo su dio široke palete likova čijim smo zanimljivim i neobičnim sudbinama svjedoci. Ono što nam na kraju poručuje ovaj uzbudljiv roman jest da su neke tajne tabu, a druge postaju svetinja, pa ih je bolje niti ne dirati. Moramo im dopustiti da, kako kaže pisac, putuju kroz vrijeme. Njihova će ih sudbina pretvoriti u legendu ili će se s godinama rasplinuti. »Jer otkriti neku tajnu nešto je što se mora zaslužiti, a za taj se čin valja pripremiti i boriti se.« Život i smrt djevojke-anđela iz Tikeje još uvijek su zagonetka i tajna, a autor na kraju knjige ostavlja otvorenom mogućnost da se ona i dalje raspliće. Jer pisci nikada ne prestaju tragati za svojom pričom.