Juma
Đurđica Stuhlreiter

Istina, bila je malo okrugla, ali ne previše. I nije mogla podnijeti da je nazivaju imenima koji priliče nekom tko je stvarno debeo i nalikuje na bure ili loptu. Ona nije bila takva i zato je nitko nema pravo tako zvati. A naročito ne ovaj rastegnuti stup što se diže nebu pod oblake i s kojim je morala provesti duge minute. Uzalud potrošeno vrijeme, zaključi i još ga jednom dobro odmjeri iz svoje žablje perspektive.

Juraj se počeo osjećati glupo. Što uopće radim ovdje, pitao se. Umjesto da sam na nogometu, gledam u tu balavicu kao u svjetsko čudo. A i taj njegov stari! Gdje je do sada i zašto ga je ostavio samog s tom šašavom malom, u nepoznatom stanu?
Tko zna do kada bi njih dvoje stajali i glumili kipove koje treba odlediti da se nije umiješao jedan ženski glas. Bio je toliko veseo da se djeca odmah stadoše topiti kao snjegovići na toplom proljetnom suncu. Takvo sunce zna biti zubato, ali Juraj i Marija spremno dočekaše njegov ugriz i okrenu se prema vratima.
Tamo su stajali nepoznati muškarac i nepoznata žena. Točnije, žena je bila nepoznata Jurju, a muškarac Mariji. Oboje se zagledaše u osobu koju nisu poznavali, možda već i zato da ne vide ono drugo, u veselom izdanju, koje im je bilo i te kako poznato. Od te vrste veselja djeca, koja su još malo prije nalikovala na hrabre ratnike, nekako se rastužiše. Nasnošljivost se naglo povuče u drugi plan i prepusti mjesto blagom stidu i pogledima isprike...