Naracije straha
ur.: Natka Badurina, Una Bauer i jelena Marković

Autori priloga u zborniku istražuju kako se pripovjednim strategijama i pripovijedanim događajima strahovi oblikuju u svakodnevnoj interpersonalnoj komunikaciji, ali i u javnome diskursu, u medijima i na društvenim mrežama, u književnosti, vizualnim i izvedbenim umjetnostima i dr. Nekoliko je radova posvećeno diskurzivnosti straha u književnosti, počevši od teološke interpretacije motiva straha u Knjizi o Tobiji (Beck), preko uloge straha u romanesknoj poetici Ayn Rand (Škopljanac), analize predajnih motiva i tema koji se koriste za uobličavanje i razobličavanje straha u romanima Živi i mrtvi Josipa Mlakića te Črna mati zemla Kristiana Novaka (Rudan) do studije anksioznosti u postapokaliptičnim distopijskim svjetovima tzv. „klimatske fikcije“ (Bradić). Povijesnim strahovima, odnosno temama društvene anksioznosti vezane uz specifične povijesne pojave u određenim sredinama posvećeno je nekoliko radova napisanih s različitih disciplinarnih motrišta. Tako se, primjerice, povijest straha u srednjovjekovnoj Dalmaciji i konstruiranje (demonskih) neprijatelja u lokalnim predajama prati kroz praksu apotropejskih grafita uklesanih na liminalne prostore kuća u Šibeniku i drugim dalmatinskim gradovima i ruralnim naseljima (Vodanović); opisuje se društveni i politički kontekst „velikog straha“ 1755. godine u Zagrebu uslijed učestalih pobuna kmetova i vojnika (Vukobratović); propituje se uloga figure razbojnika u širenju atmosfere straha u Istri nakon Prvoga svjetskog rata (Han); uvid u progone vještica temeljene na zapisnicima sa suđenja u Križevcima u 18. stoljeću, nadopunjuje se uključivanjem pojmovlja „afektivne politike“ i „afektivne atmosfere“, a vještičji diskurs promatra se kao oblik histerije (Polgar); donosi se povijesni pregled iracionalnog straha od prividne smrti i prijevremenog ukopa ili „tatofobije“ koja je u zagrebačkoj sredini promijenila pogrebne prakse na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (Priante); analitički se produbljuje kultura straha koja se razvila u pamćenju istarskog egzodusa u književnom, historiografskom i političkom diskursu (Badurina). Nekoliko se radova bavi aktualnim društvenim strahovima i fobijama – zastrašivanjima u obrazovnom procesu, u „militariziranom i otuđenom edukacijskom sustavu“ koje razvija pedagogiju straha (Govedić); različitim strahovima vezanim uz politiku procjepljivanja djece, počevši strahom od posljedica cijepljenja djece koji generira strah od pojavljivanja novih epidemija i vraćanja starih zaraznih bolesti (Katarinčić); ulogom šutnje u komuniciranju straha u pripovjedačkim i kazivačkim situacijama koje prenose traumatsko iskustvo (Marković); izvedbom „političke paranoje“ na primjeru akcija i performansa Tomislava Gotovca, koja se interpretativno dovodi u vezu sa strahovima koje potiču aktualne teorije zavjere (Marjanić). Proučavanje straha imperativ je naše današnjice zbog toga što nas osvještavanje sveprisutnosti straha i poznavanje njegovih mehanizama ujedno osposobljuju za njegovo nadilaženje. Temelj je folklorističkog pristupa strahu u ovoj knjizi postavka da pripovijedanje, od najstarijih zapisa do digitalnih zapisa, može pružiti učinkovit otpor kulturi straha.