Zapisano metkom
Zoran Žmirić

Malo je koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom Zorana Žmirića – zapravo, riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati "ostatkom", "talogom" onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko godina u nakladi VBZ-a.
No što bi značio taj "talog" da upravo on nije, baš onako alkemijski, sublimirao ono najbolje, najljuće, najjače, onaj punokrvni bujon, sam sukus, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava ukoliko je, u ovakvih tekstova i vrlo često, umjetno zagađeno prigodnim patosom. Ovdje su izloženi osjećaji čovjeka u stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu izloženosti smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama aktualnoga, a ono se u surovom ispisu daje kao u sljedećim stihovima: hodam po zgarištu nekog sela / nagorjele grede kuća vire iz snijega / pod nekim čudnim kutovima / ko čačkalice kad bi ih bez reda / rasuo po travi/ pa ih gledao / iz prilične blizine.