Knjiga u kojoj su združili snage akademski kipar, režiser, autor crtanih i igranih filmoa Zlatko Bourek i Tonko Maroević, pjesnik, esejist i prevoditelj. Pa iako u knjizi pretežu Bourekovi crteži iz nekoliko autorskih ciklusa, i Maroevićev je doprinos znatan, tu su njegova dva kraća eseja o Bourekovim crtežima, kao i “Baffonerije – Zimski i rimski soneti”.
***
Iz duboke ladice, s dna neke police izronila je hrpica iscrtanih listova. Njezin autor, Zlatko Bourek, s veseljem je prepoznao svoje davne likovne bilješke iz vremena služenja kadrovskog roka u JNA, u kasarni XIII. proleterske brigade u Ajdovščini. Četrdesetak požutjelih papira odlično je izdržalo kušnju vremena: fizički su u gotovo savršenom stanju nakon više od pola stoljeća, a duhovno ne samo da nisu zastarjeli nego su živi, privlačni i neodoljivi, čak i više nego li da su upravo nastali. (…)
Pronalazak stare mape crteža razveselio je autora, dakako, ponajprije iz sentimentalnih razloga. To ga je vratilo u slatkogorke trenutke mladenačkih čežnji i u vedrotugaljive uspomene na kasarnu, na druženja, na atmosferu unutar kruga i na ambijent izvan žice, uključujući i poglede na krajinu okrunjenu Nanosom. A nas je pronalazak Bourekovih ranih crteža upravo razgalio, kao prilog za umjetnikovu biografiju i kao znak stvaralačke vitalnosti koja nije posustajala ni u neobičnim, da ne kažemo najtežim, uvjetima. Naravno, ne možemo sakriti ni svoje divljenje ostvarenoj slobodi mišljenja i gledanja, premda moramo biti svjesni da je "vojnički ciklus" ovakvoga predznaka i intonacije morao nastajati u najstrožoj konspiraciji, daleko od budnih očiju kontrolnog aparata i uračunate discipline. (…)
Četrdesetak nadahnutih crteža iz vojničke 1956. godine nastali su kao neposredna reakcija na uvjete služenja u konjaničkoj jedinici, no tek su manjim dijelom izravno referentni na sivomaslinastu zbilju, ilustrativni u odnosu na staju i timarenje, deskriptivni s obaveznim bombama, puškama i topovima. Daleko više su potaknuti erotskim frustracijama, nedostajanjem drugoga, ženskog spola, pa stoga i odgovarajućim kompenzativnim postupcima imaginativne nadoknade. Nećemo reći baš da se regrut i redov Zlatko Bourek osvećuje onima koji su ga doveli u stanje bezženstva, ali činjenica je da svojim vizijama dokida dostojanstvo i autoritet vlasti. Naime, u znatnoj većini njegovih kompozicija vojnički je kontekst, krug kasarne ili prostor spavaonice ili mjesto egzercira, olakšan i parodiran pojavom golih ženskih figura, koje pak često imaju na glavi vojničku kapu, "partizanku" te u ruci drže srp i čekić ili zastave. Kao da crtač zlorabi spoznaju daje riječ Armija ženskoga roda, pa tu Armiju onda personificira obnaženom ženom.
Doista, malo koji je crtež bez golotinje, akta; punašne ljepotice izviruju iz vojničkoga sanduka, poziraju na postamentima, ulaze u stroj, uguravši se na jutarnju smotru, nude se kao meta, pratnja su prilikom obroka, padaju na pamet pri brijanju i ogledavanju u zrcalo. Bourekovi crteži učestalo utjelovljuju neke poslovične izreke ili stajaće govorne figure, pa se u njegovima crtežima i doslovno puca od jada, stišće gubicu, baca pogled na sebe, grli i davi u nimalo metaforičnim značenjima. Mnogi njegovi radovi kao da su realizacija poznatoga vica o asocijaciji: riječ je o tipu koji na svaki oblik podsjećanja odgovara: "Maho ti, ne maho, ja uvijek vidim samo onu stvar!" Opsesija spolnošću navodi i na povremeno prikazivanje nabreklog muškog uda, bilo da iz tla (dakle iz podloge, materijalizirane podsvijesti) niče ("velikim koracima") čitava šumica uperenih spolovila, bilo da ogromni ud, poput itifaličnog obeliska, izranja iz zemlje pred zanesenim vojnikom.
Tonko Maroević: "Eros potkopao Aresa" (fragmenti eseja uz ciklus crteža "Vojnička crtanka" Zlatka Boureka)
