Glumac … je glumac … je glumac
Zijah Sokolović

Život sam proveo s glumcima, pričajući priče kroz njih. O njihovoj iskrenosti ovisila je vjerodostojnost svega što sam radio, i svašta sam s njima doživio, ali samo su me dvojica mimo moje volje uspjela uvući u svoju igru. U Beogradu 1975., u blizini Ateljea 212, zaorilo se: „Vojničeee!” Prepoznao sam glas i znajući što slijedi ubrzao. No sustiglo me još glasnije: „Voooojničeeeeee!” Stao sam i pogledao na drugu stranu, odakle mi je glumac Bata Stojković mahao da priđem.
Publika se u trenu okupila. Prešao sam ulicu, stao pred Batu, a on je iz novčanika izvukao hiljadu dinara i teatralno ih gurnuo u džep mog vojničkog šinjela. „Evo, neka se nađe!” rekao je glasno. Narod je zapljeskao, a on im se naklonom zahvalio, mahnuo mi i otišao niz ulicu.
U Zagrebu 1979., u podrumskoj sali na Trgu žrtava fašizma, na scenu je izašao glumac Zijah A. Sokolović i počeo me vrijeđati: „Zašto ste sjeli tu, u prvi red, kao da ste neka važna ličnost. Pogledajte, najgluplji uvijek sjede u prvim redovima. Lijepo obučen, a glup.“ Nakon uvreda slijedio je izljev ljubavi, a zatim ruganje jer sam povjerovao u ljubav. I tako u krug, kao u nekom oceanskom valu gdje ne znaš što je gore a što dolje, što je stvarnost, što iluzija.
S predstave Glumac... je glumac... je glumac izašao sam ošamućen, snažno žudeći da čovjeku kojega ne poznajem opsujem mater. Umjesto toga, otišao sam do njega i ponudio mu ulogu u filmu Samo jednom se ljubi.

Rajko Grlić

Ova knjiga donosi tekst njegove monodrame "Glumac… je glumac… je glumac", kultne predstave koja se igra već 36 godina i izvedena je gotovo 1600 puta. Monodrama o kojoj je u svijetu napisano više od 500 kritika i tekstova premijerno je izvedena na MESS-u u Sarajevu 1978. godine, a otad ju je, osim Zijaha A. Sokolovića, igralo još 19 glumaca na pet jezika u dvadeset zemalja svijeta.

Tekst monodrame podijeljen je u dva dijela – prvi dio sadrži Prolog i jedanaest prizora, a drugi dio dvadeset i četiri dramska prizora. U ovoj dramskoj strukturi mnogi dijelovi korespondiraju i međusobno se komentiraju, što od teksta čini čvrstu cjelinu u kojoj je svaki prizor dramaturški promišljen i zaokružen i na izvedbenoj i na proznoj razini.