Zajednička soba
Zbigniew Uniłowski

Zamislite zajedničku sobu u kojoj obitavaju “pijanci i idioti” u vremenu u kojem je u Poljskoj “bilo bolje biti vodonoša nego literat”: Edward, student medicine na specijalizaciji iz psihijatrije, “erotoman ili štogod takvo”; Mieciek Stukonis, fanatični komunist sa slikom Lenjina u džepu; brat mu Zygmunt, vazda pijani pjesnik; Djadja, tajanstveni svjetski putnik, osebujni književnik koji obožava apsurd; Józek, student koji na knjizi najčešće spava, neprijatelj komunista; junak romana Lucjan, sušičavi pripovjedač koji ni jedno djelo ne može dovršiti do kraja, ali o književnoj slavi rado mašta; u ženskoj su pak sobi Teodozja, “lijepa djevojka – karijatida”, koja se sprema postati babica; Felicja, prodavačica koja “stražnjicu ima kao kotao”; stara seljanka koja “samo sjedi i nepomično prebire krunicu” – a svi oni pod paskom stanodavke gospođe Stukonis, brižne majke zabrinute za onu dvojicu braće. Sliku zatvorenog svijeta zajedničke sobe dopunjuju redoviti odlasci tih siromašnih studenata i neostvarenih mladih pjesnika u kavane, u kojima svoju nemoć utapaju u golemim količinama alkohola.
Zajednička soba zapravo je roman s ključem: osim jasnih elemenata piščeve autobiografije, oličenih u tragičnoj sudbini glavnog junaka Lucjana, on odaje mračnu sliku socijalne bijede i (uzaludnih) pokušaja osvajanja književnih pozicija pripadnika pjesničke skupine Kwadryga, u čijoj orbiti prepoznajemo značajna imena varšavske književne scene početkom 1930-ih kao što su K. I. Gałczyński i J. Tuwim. U svojoj je ukupnosti djelo portret jedne generacije utopljene u besperspektivnosti i ništavilu – neka vrsta slutnje onoga zla što će tu generaciju zateći samo nekoliko godina poslije. Istodobno to je kanonski tekst poljske književnosti 20. stoljeća, jedan od onih romana koji su utirali put kasnijim generacijama i otvarali poljsku književnost europskim književnim tokovima.

Zbigniew Uniłowski (1909-1937), poljski književnik koji je nakon djetinjstva obilježenog bijedom i ranim gubitkom roditelja u mladosti morao samostalno zarađivati za život obavljajući svakojake poslove, između ostalih pikola u varšavskoj restauraciji “Astoria”, gdje ga je 1926. upoznao slavni skladatelj i pijanist Karol Szymanowski, koji će mu kao svojevrsni mecena omogućiti liječenje od tuberkuloze u Zakopanom, gdje će pak upoznati etablirana imena onodobne poljske književnosti. Ondje će napisati prve pripovijetke, koje će krajem dvadesetih i početkom tridesetih objavljivati u varšavskim časopisima te kasnije tiskati pod jedinstvenom naslovom Čovjek u prozoru (Człowiek w oknie, 1933). Istodobno će započeti autobiografski roman Dvadeset godina života (Dwadzieścia lat życia).
Vrativši se u Varšavu, zbližio se s pripadnicima pjesničke skupine Kwadryga i objavljivao u njihovu istoimenom časopisu. Godine 1932. objavio je roman Zajednička soba (Wspólny pokój), (auto)portret te pjesničke skupine, koji je cenzura ocijenila moralnom provokacijom i nakladu konfi scirala, što je izazvalo skandal i od autora učinilo književnu zvijezdu. Kao svjedočanstvo svoga prekooceanskog putovanja i dvogodišnjeg boravka u Brazilu objavljuje “memoare” Žito u džungli (Żyto w dżungli, 1936) i “dnevnik” Morski memoari (Pamiętnik morski, 1937).
Bogato se oženivši, dovršava rukopis Dvadeset godina života, no objavljen je samo prvi svezak jer je ubrzo, u dvadeset osmoj godini života, umro od posljedica preboljene tuberkuloze.