Romeo i Julija
William Shakespeare

Romeo i Julija postali su sinonim idealne, velike i nesretne ljubavi. Priču, kao ni u većini ostalih svojih djela, nije smislio sam Shakespeare. Bio je on majstor druge vrste — već postojeću fabulu razraditi do savršenstva. Ovu je posudio od engleskoga pjesnika Arthura Brookea, a ni ovaj se nije iskazao originalnim izmišljanjem. Tragične sukobe dviju veronskih obitelji smjestio je u Čistilište još Dante, a poslije njega o zaljubljenoj djeci sukobljenih porodica pisao je u XV. stoljeću novelist Masuccio Salernitano. Priču su od Talijana obrađivali još Luigi da Porto te Mateo Bandello čiju je pripovijest na francuski, pak, preveo Pierre Boaistuau, a taj je prijevod u rukama držao spomenuti Brook, ali i njegov sunarodnjak William Painter, auktor antologije Palača užitaka u kojoj nalazimo i priču o veronskim ljubavnicima. Svi oni utkali su svoj duh u priču koju je besmrtnom učinio samo Bard, kako ga patetično nazivlju Englezi. Nabrojene se isplati spomenuti i s neke svemirske pravde - nitko se danas, naime, ni ne sjeća više njihovih imena (čast Danteu, doduše), kao što većina ni ne zna od koga je sve Shakespeare posuđivao. Uostalom, pojam auktor-stva u njegovo doba nije ni postojao. Dobra priča bila je neka vrsta opće svojine, a zaštita auktorskih prava izmišljena je ionako puno kasnije.