Industrija sreće
William Davies

Industrija sreće : kako su nam državne uprave i velike korporacije prodale blagostanje

Sreća, u svojim raznolikim formama, više nije samo ugodan dodatak značajnijem poslu zarađivanja novca ili neka izmišljotina novog doba koju plasiraju oni koji imaju vremena sami peći kruh. Kao pojava koja se može izmjeriti, uočiti, poboljšati, sada je prodrla u tvrđavu globalnog ekonomskog upravljanja. Ako Svjetski ekonomski forum može poslužiti kao smjernica, što je dosad uvijek bio, budućnost uspješnog kapitalizma zavisi o našoj sposobnosti da se borimo sa stresom, očajanjem i bolešću, te da ih zamijenimo opuštanjem, srećom i zdravljem. Sada postoje i tehnike, mjere i tehnologije da to omoguće, uvlačeći se, pritom, u kancelarije, poslovna središta, domaćinstva i ljudsko tijelo.

Sve je više korporacija koje zapošljavaju „direktore za sreću“, a Google ima svog „srećka“, koji zaposlene podsjeća na važnost aktivne pažnje i empatije. Stručni konzultanti za sreću savjetuju poslodavce kako da oraspolože zaposlene, nezaposlene kako da povrate radni elan a, jednom prilikom u Londonu, i one koji su silom istjerani iz svog doma kako da se emotivno okrenu budućnosti.

Dva su bitna razloga iz kojih je znanost o sreći početkom XXI stoljeća izbila u prvi plan, i oba su sociološke prirode. Njima se, kao takvima, psiholozi, menadžeri, ekonomisti i neuroznanstvenici koji tu znanost promoviraju nikada direktno ne bave. Prvi se tiče prirode kapitalizma. Drugi strukturni razlog sve većeg interesa za sreću donekle još više zabrinjava, a tiče se tehnologije. Znanstveni pokušaji da se sazna tko što osjeća ili da se time manipulira donedavno su se uglavnom odvijali u formalno prepoznatljivim ustanovama, poput psiholoških laboratorija, bolnica, radnih mjesta, fokus grupa i slično. To više nije slučaj. U srpnju 2014. godine, Facebook je objavio znanstveni rad koji je sadržao detaljne podatke o uspješnoj promjeni raspoloženja stotina tisuća korisnika te društvene mreže manipulacijom vijesti koje im se dostavljaju.