O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na duhovni razvoj čovječanstva
Wilhelm von Humboldt

Wilhelm von Humboldt, njemački filozof, lingvist, ministar obrazovanja, diplomat i osnivač Humboldt Universitäta. Bio je idejni arhitekt pruskoga školskog sustava koji je kao model korišten u Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu. Pred kraj života svu je energiju utrošio na ono što je trebao biti njegov magnum opus – monumentalno djelo o jeziku kawi na Javi. Nažalost, preminuo je, dovršivši samo uvod i prvu knjigu. Godine 1836. objavljen je uvod pod naslovom Über die Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaus und ihren Einfluss auf die geistige Entwicklung des Menschengeschlechts (O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na duhovni razvoj čovječanstva).
Ovo djelo, prozvano udžbenikom filozofije jezika, jedno je od najzanimljivijih i najvažnijih pokušaja u izvlačenju filozofskih zaključaka iz komparativne lingvistike. Humboldt prvi jasno ističe da karakter i gradba jezika izražavaju nutarnji život i naslijeđe govornika, i da se jezici međusobno razlikuju na jednak način i do istog stupnja kao i njihovi govornici: „Povratno će nam djelovanje pojedinca na jezik biti jasnije kad se, što nije moguće bez oštra lučenja među pojmovima, prisjetimo da je individualnost nekog jezika (kako se to obično veli) takva samo u poredbenom smislu, a prava da je individualnost tek u svakom pojedinom govorniku. Tek u pojedincu jezik zadobiva svoju konačnu određenost.“
Jezik definira pomoću njegovih dviju sastavnih formi – vanjskog dijela koji je njegov glasovni oblik i unutarnjeg ili duhovnog dijela koji čini poraba glasovnog oblika u označavanju predmeta i povezivanju misli. Te dvije sastavnice, posebice njihovo uzajamno međuprožimanje, tvore individualnu formu svakog jezika.
Vanjski dio ili glasovni oblik konstitutivni je i usmjerujući princip raznolikosti među jezicima, a sastoji se u načinu na koji jezik uređuje zvuk u gramatičke i smislene jedinice. Glasovni oblik jezika sastoji se dakle od njegove fonologije, morfologije i sintakse.
Unutarnja forma tvori dva dijela. Jednom bi odgovarao naziv „unutarnja pojmovna forma“ te ga Humboldt, iako taj izraz izričito ne koristi, jasno odvaja od „nutarnjega jezičnoga oblika“. Ljudski je um sustav upravljan zakonima te su zakoni koji pak upravljaju tim sustavom „zakoni zrenja, mišljenja i čuvstava“, koje naziva „općim oblicima zora i logičkim poretkom pojmova“. Oni se očituju u izražavanju prostornih i vremenskih odnosa, osoba, time i zamjenica, iskaza ili atribucija, povezanosti i načina. Ti zakoni zora i mišljenja tvore osnovu svih zakona različitih jezika.
Drugi dio unutarnje ili duhovne forme jezika jest „nutarnji jezični oblik“. Njega tvore zakoni koji služe za izražavanje umskih pojmova u jeziku i njihov unutarnji pojmovni oblik. Njihovu izvornu svrhu dijele sva ljudska bića i oni su ti koji omogućuju da sve što ljudski um pomisli – izrazi u pojam: „Pa ni dok se razmatra što li je to što je proizveo jezik, ne će se potvrditi motrište da on obilježuje samo po sebi zamijećene predmete. Dapače se tim motrištem nikad ne će moći iscrpsti duboki i puni sadržaj jezika. Kao što bez njega nije moguć pojam, tako ni za dušu ne može biti predmeta, budući da sve što joj je izvanjsko sadrži potpuno bivstvo tek posredovanjem pojma. (...) Odatle se čovjeku jezik na svakoj pojedinoj točki i u svakoj pojedinoj epohi, baš kao i sama priroda, a nasuprot svemu što mu je već poznato i što je izmislio, pojavljuje kao neiscrpivo nalazište, gdje duh još uvijek može otkriti štošta nepoznato, a osjetilnost zamijetiti nešto što se na taj način još nije ćutjelo.“
Budući da su nutarnji pojmovni i nutarnji jezični oblik opći, čini se da slijedi da su svi jezici isti. Međutim, jezici su različiti, a odrednice su raznolikosti ljudska sloboda, različito duhovno naslijeđe naroda, njihov drugačiji intelektualni razvitak, i neobjašnjiva uloga čuvstava i mašte u građenju jezika. Uzajamno međuprožimanje glasovne i nutarnje forme, osim što tvore individualnu formu jezika – to jest različitost jezika, ujedno su i dobar pokazatelj načina na koje čovjek razmišlja. Osim toga, raznolikost jezika svjedoči i ukazuje na drugačije stupnjeve razvitka naroda te Humboldt zaključuje: „Već smo znali primijetiti da odlike jezika ovise doduše o energiji duhovne djelatnosti, no pritom na posve osobit način i o njihovoj samosvojnoj sklonosti prema oblikovanju misli s pomoću glasa. Stoga nesavršeniji jezik glede upućenosti na nj isprva pokazuje samo manje snažan i tek na nj upućen poriv nacije, ne donoseći pritom odluka o drugim njegovim intelektualnim prednostima. Isprva smo posvuda polazili isključivo od gradbe jezika, i pri donošenju suda o njoj uvijek samo pri njoj i ostajali. Da je ta gradba u većem ili manjem stupnju u nekim jezicima u prednosti pred drugima, u sanskrtu u prednosti pred kineskim, u grčkome pred arapskim, nepristrani će istraživač teško htjeti osporiti. Kako god tko pokušavao omjeravati odlike o odlike, morat će uvijek priznati da neke od tih jezika sučeljene s drugima nadahnjuje plodnije načelo duhovnog razvitka. I morao bi tko zanemariti sve uzajamne odnose duha i jezika kad najraznovrsnije zaključke izvedene iz njih ne bi htio širiti na povratno djelovanje tih jezika na umnu sposobnost naroda, koju su (koliko je to uopće u ljudskoj moći) oblikovali baš oni. S te se strane eto dokraja obrazlaže izloženo motrište. Moguće je tome ipak još prigovoriti, da su pojedine odlike jezika u stanju primjerno oblikovati i pojedine intelektualne strane te da su duhovne zasade nacija svojom izmiješanošću i ustrojstvom daleko bogatije razlikama no što ih je moguće ocjenjivati prema stupnju. Nesporno je i jedno i drugo. No pravu odliku jezika valja ipak tražiti u njihovoj svestrano i harmonično djelatnoj snazi. Jezici su oruđa potrebna duhovnoj djelatnosti, staze po kojima se ona odvija. Zato su doista djelotvorni samo kad s lagodom i oduševljenjem baš nju prate u svim mogućim smjerovima, smještaju u središte iz kojega se harmonično razvija svaka od njegovih pojedinih grana. Pa ako rado velimo da oblik kineskog jezika, možda više no ijedan drugi, ispostavlja snagu čiste misli, što dušu, baš zato jer uklanja sve one male povezne glasove koji su joj na smetnju, to isključivije i napetije upućuje na nju, na misao, ako nam čitanje ma i nevelikih tekstova povećava to uvjerenje sve do udivljenja, i najgorljiviji će braniči ovoga jezika i nevoljko ustvrditi da on duhovnu djelatnost vodi k pravom središtu, iz kojega jednako svojski cvjeta pjesništvo i filozofija, znanstveno istraživanje i rječito govorništvo. (...) Jer svaki će jezik uvijek ostati odrazom one izvorne podloge jeziku uopće, a da bi bio sposoban i za postizanje one najjednostavnije svrhe do koje svaki jezik nužno mora dospjeti, bit će mu potrebna gradba razrađena toliko vješto, da će njezino proučavanje nužno privlačiti istraživače, ne pomišljajući pritom još i na to da svaki jezik osim svog već razvijenog dijela posjeduje i neku neodređenu sposobnost koli za vlastitu gibljivost toli i za ugradbu sve bogatijih i sve viših ideja. Sve ovdje kazano rekao sam uz pretpostavku da su nacije ograničene same na sebe. No one uza se privlače i strane tvorbe, pa im duhovna djelatnost doživljuje rast koji ne zahvaljuju svom jeziku, naprotiv taj rast služi njemu za širenje vlastita opsega. Jer je u svakom jeziku nekakva prilagodljivost kojom u se može sve primiti i iz sebe opet svemu nanovo podati izraz. Čovjeku on nikad i ni uz koji uvjet ne može postati apsolutnim ograničenjem. Razlika je samo u tome je li mu polazište za uvećavanje snage i širenje ideja u njemu samome ili mu je strano, drugim riječima, odaje li se tomu s oduševljenjem ili tako reći tek trpno i sudionički.“