U žrtvenom ritualu, kako ga Burkert zorno analizira i dokumentira, prožimaju se radosti slavlja i užas smrti, o čemu svjedoči i trodjelna struktura rituala: Ubijanje, koje se nalazi u središtu radnje, zaokruženo je pripremnom fazom, “sakralizacijom”, koja često poprima oblik procesije, te fazom “desakralizacije”, ponovne uspostave svakodnevice i prijelaza prema njenim obrascima. Tu je posebna važnost oduvijek pripadala ritualnom jedenju žrtvovane životinje.
Walter Burkert (1931), profesor klasične filologije na ciriškom sveučilištu, odavno je stekao reputaciju jednog od najboljih poznavatelja grčke religije, njenih tajnovitih kultova, misterija, rituala i mitova. Svojom knjigom «Homo necans : Interpretacije starogrčkih žrtvenih obreda i mitova» (1972), čovjek koji ubija, uključio se, pak, u vječno aktualnu potragu za korijenima agresivnosti i nasilja, te njihovu upletanju u zamršeno tkivo kulture.
U pozadini žrtvenih rituala drevnih Grka autor naslućuje strahove i osjećaje krivnje lovaca iz kamenog doba, koji su morali ubijati kako bi mogli živjeti, ali bi to ubijanje redovito bilo praćeno nelagodom. U žrtvi, svečanom uživanju njena mesa i posvećenju ostatka bogovima, nazire se nasilno ishodište kulture: nastajanje zajednice putem zajedničkog ubijanja i podjele lovine, nelagoda koje se njeni članovi nastoje lišiti iznuđivanjem znaka suglasnosti od žrtvovane životinje, te strah pred iscrpljenjem prirode koji im nalaže da zaklanu životinju u liku njenih kostiju simbolično vrate tokovima života.
Burkertova promišljanja, koja se teško mogu svesti na neku određenu školu ili struju unutar antropoloških znanosti, temelje se na sintezi ranijih spoznaja njemačkog istraživača ponašanja Konrada Lorenza (“Takozvano zlo”, 1963), koji je obrasce životinjskog ponašanja izravno preslikavao na ljude i tako u njihovoj agresivnosti otkrio smisao koji održava život i učvršćuje zajednicu, te švicarskog filologa Karla Meulia, koji je tu funkciju još 1946. nazreo u običajima žrtvovanja kostiju kod primitivnih lovačkih naroda, a teorijske zasade sežu i dalje u prošlost, primjerice, do Sigmunda Freuda ili Alberta Schweitzera.
Ipak, bitno izvorište “Homo necansa” nalazi se u krugu drevne grčke kulture, sagledane s jednog od njenih mračnijih aspekata. “Na jednom putovanju u Grčku zapelo mi je za oko kakvu u biti stravičnu ulogu agresivnost, ubijanje i rat igraju u antičkoj umjetnosti”, reći će Burkert i ukazati na friz Panteona, koji prikazuje “klanje kentaura”. Autorova zgranutost tom činjenicom, složit će se mnogi, upisana je i na stranicama “Homo necansa”, što knjizi daje notu nužne aktualnosti, ne baš čestu u znanstvenom pogonu današnjice.
U žrtvenom ritualu, kako ga Burkert zorno analizira i dokumentira, prožimaju se radosti slavlja i užas smrti, o čemu svjedoči i trodjelna struktura rituala: Ubijanje, koje se nalazi u središtu radnje, zaokruženo je pripremnom fazom, “sakralizacijom”, koja često poprima oblik procesije, te fazom “desakralizacije”, ponovne uspostave svakodnevice i prijelaza prema njenim obrascima. Tu je posebna važnost oduvijek pripadala ritualnom jedenju žrtvovane životinje.
“To se do danas nije bitno promijenilo”, našalit će se u jednom intervjuu i sam autor: “Većini ljudi još uvijek pada teško da se prehranjuju čisto vegetarijanski. Istinska svetkovina nezamisliva je bez poštene porcije mesa.”
Boris Perić, 23.10.07
