Kritika umjetnosti u njemačkom romantizmu
Walter Benjamin

Benjaminova studija "Der Begriff der Kunstkritik in der deutschen Romantik" koja je priređena za hrvatske čitatelje u uzornom prijevodu Suzane Derk, predstavlja jedno od najznačajnijih djela o jenskoj romantici. Knjiga koja je 1919. priložena kao disertacija na sveučilištu u Bernu, a 1920. objavljena kod izdavača Franke u Bernu predstavlja ne samo rehabilitaciju ove značajne epohe iz njemačke kulturne povijesti, nego je i vrhunsko otkriće i aktualizacija temeljnih rano-romantičkih filozofema. Benjamin je sustavno razradio pojam "kritike", te prvi uočio da se pitanje spoznaje kod Schlegela i Novalisa treba razmotriti u mediju refleksiji umjetnosti i umjetničkog djela. Kritika kao umijeće razumijevanja zapravo je eksperiment s umjetničkim djelom u kojemu se razmatra mogućnost njegova upotpunjenja prema njegovu imanentnom idealu. Ranoromantička ideja da se cjelokupni društveni odnosi sagledaju kroz medij umjetnosti, provlači se kao Arijadnina nit kroz labirint kasnijeg Benjaminova fragmentarnoga stvaralaštva. Vrsno umjetničko djelo posjeduje po Benjaminovu mišljenju nutarnji realitet, svoj entitet s vlastitim životom, svoju autonomiju i svoju snagu izražajnosti, ono je samostalni partner koji čeka svoga sugovornika u nekom od interpreta. Svako umjetničko djelo treba shvatiti kao autonomnu osobu koja čeka partnera za razgovor u svome interpretu.